BOŽIJI GRAD: Mjesto gdje djeca dilaju drogu, mrtvi leže po ulicama, a malo ko doživi 25. godinu

Sao Paulo i Rio de Janeiro dva su najveća brazilska grada. Prvi s 11,2 miliona stanovnika i drugi sa 6,3 miliona sjedišta su najorganizovanijih uličnih bandi u svijetu. 

 

U prvom djeluje Primeiro Comando du Capital, skupina koja je od 1993. godine, kad je osnovana, okupila 13.000 članova, od kojih je čak 6000 u brazilskim zatvorima. Uz trgovinu drogom, specijalizirali su se za napade na zatvore, organiziranje zatvorskih pobuna i oružane pljačke na autocestama.

I oni su osnovani u zatvoru kao i njihova nešto starija konkurencija iz Rio de Janeira okupljena u Comando Vermehlio ili Crveni odred. Dok su Primeiro Comando du Capital utemeljila osmorica navijača koji su prije 20-ak godina zbog nereda na stadionu završili u zatvoru, Comando Vermelho imaju političke temelje.

Osnovali su ih lijevo orijentirani politički zatvorenici, protivnici vojnog režima koji je u Brazilu bio na vlasti od 1964. do 1985. godine. U međuvremenu su raskrstili s političkom ideologijom. Uz Comando Vermelho, najjaču kriminalnu organizaciju, u Riju se za teritorij bori i njihova frakcija Tercerio Comando, a tu su još i Amigos dos Amigos ili Prijatelji nad prijateljima.

No s njima tek počinje beskonačna lista uličnih bandi koje se udružuju po raznim osnovama – od razbojnika organiziranih u kvartovske bande, tzv. quadrille, koje su glavna potpora spomenutim kriminalnim skupinama, preko skinheadsa do relativno bezopasnih Galeras Cariocas, pa do onih iz vrlo imućnih obitelji koje zato i zovu “bandama srebrne žlice”, piše 24sata.hr.

Pripadnik brazilske policije koji je jednom otvorio dušu novinarima zapravo je taknuo u bit stvari rekavši: ”U Brazilu je nemoguće iskorijeniti ulične bande. Posao s drogom u ovoj je zemlji nasušna potreba siromašnih. Teško je naći posao ako nemaš školu. Ako ga i nađeš, plaća nije veća od 600 reala (oko 450 KM), a bolje patike stoje 400 reala (oko 300 KM). Kad ti diler ponudi taj iznos kao sedmičnu platu, pa ti još kaže da možeš uzeti droge koliko ti srce želi, onda je to dobar posao, ali je i začarani krug”.

 

‘Odredi smrti’ ubijaju djecu koja kradu i dilaju drogu

 

Sve zapravo počinje ili završava u favelama – gradskim četvrtima u kojima žive najsiromašniji slojevi društva. U Rio de Janeiru, “čarobnom gradu” koji na godinu posjećuju milioni turista, podjela na bogate i siromašne vidi se na svakom koraku. Trošne minijaturne kuće sklepane od cigli i dasaka u kojima žive mnogočlane porodica u mizernim higijenskim uslovima razasute su po okolnim brdima i isprepliću se  kvartovima u kojima žive najimućniji Brazilci. Upravo su favele legla najokrutnijeg kriminala, šverca drogama i organizirane prostitucije.

Zastrašujuća je činjenica da su najbrojniji i najbrutalniji golobradi dječaci, i nerijetko djevojčice, kojima je to jedini način da prežive i opstanu. Bez tih malih pomagača “okićenih” dugim cijevima ne bi ni opstale skupine. U Brazilu ih zovu moleques – mangupi. Još 1992. godine na ulicama brazilskih gradova bilo ih je oko osam miliona. Sve su to uglavnom djeca bez roditelja koja u svijet kriminala ulaze već s 10-12 godina, a najčešće ne dožive više od 25 godina. Ako i imaju roditelje, oni im ne brane da se pridružuju uličnim bandama jer značajno pridonose kućnom budžetu. Ta djeca doslovno spavaju na ulici i moraju pripadati nekoj bandi kako bi imali zaštitu. Budući da odrastaju bez porodica, uzore i autoritete pronalaze u najstarijim članovima bandi, a vrlo brzo postaju ovisnici o alkoholu i jeftinom i ubojitom kokainskom derivatu – tzv. cracku.

Budući da su neprekidno na cesti, najčešća su meta “odredima smrti”. Tako zovu tjelohranitelje koje angažiraju poslovni ljudi i pripadnici bogatih slojeva brazilskog društva kako bi mogli bezbrižno hodati ulicom. Kako bi zaštitili klijente, tjelohranitelji ne biraju sredstva pa vrlo često ubijaju ovu djecu čak i zbog pokušaja ili glava. Oni koji imaju sreću da ih uhapsi policija, završavaju u ustanovama za preodgoj, gdje se udružuju s vršnjacima i nakon povratka na ulicu priključuju se ponovno kvartovskim bandama. U Riju favele kontroliraju već spomenute narkobande, a ulične bande obično rade za ove bolje organizirane kriminalne grupe. Narkobosovi su im uzori jer su to ljudi koji posjeduju ono za čime ti tinejdžeri i mladići žude – novac i moć.

Isto to oni posjeduju u svojim favelama. Donoseći u njih velike količine droge koju prodaju lokalnom stanovništvu, ali i turistima, moraju svoj teren štititi oružjem. Zato, ako ne poginu od policijskog metka ili tjelohranitelja, nerijetko pogibaju u obračunima s konkurentima u bitkama oko prevlasti u favelama. Pripadnike quadrilla, tj. kvartovskih bandi, stanovnici zovu quadrilheirosima i s njima žive u prinudnoj simbiozi. Vođe tih dječjih bandi obično su najstariji članovi – uglavnom 25-godišnjaci koje zovu cabeça jednom počnu dobro zarađivati. s Dobro su organizirani i još bolje naoružani pa nerijetko nose jurišne puške i strojnice s kojima vrlo spretno barataju.

 

 ‘Lei do silencio’: stanovnici ne surađuju s policijom

1

 

Zbog toga među lokalnim prestrašenim stanovništvom vlada zakon šutnje – tzv. “lei do silencio”, a to znači da nikad, ni u kojem slučaju, ne surađuju s policijom i bespogovorno poštuju pravila koja im nameće glava bande. U protivnom, čeka ih ili metak ili protjerivanje iz favele bez prava da išta iznesu iz kuće. Zauzvrat pripadnici uličnih bandi domicilnu favelu štite od upada drugih kriminalaca, a nerijetko sa stanovnicima dijele materijalnu dobit pomažući najsiromašnijima da prežive. Na taj način lako pridobivaju one najmlađe koje osvajaju statusom, a kad vati, više nitko iz bande ne želi otići. S druge strane, ulične bande trebaju spretnu djecu jer, prema važećim brazilskim zakonima, ona ne mogu biti osuđena za kriminalne radnje pa ih nerijetko koriste i kao dostavljače droge. No osim quadrillhasa, Rijem hara još nekoliko sporednih uličnih bandi, među kojima su i skinheadsi. Njihovi članovi su redom potomci europskih osvajača i doseljenika, a pripadaju srednjem i radničkom sloju. Najmoćniji su bili početkom 90-ih u doba velike inflacije i nezaposlenosti. Kao i svi pripadnici ove subkulturne skupine širom svijeta, nisu previše ideološki sofisticirani.

Njihova glavna ideologija je rasizam i netrpeljivost prema tamnoputim Brazilcima, Židovima i, naročito, došljacima iz najsiromašnijih država na sjeveroistoku zemlje koje nazivaju Nordestinosima i smatraju ih nižim bićima. Skinheadsi iz predgrađa ili carecas zalažu se za rasnu segregaciju, a obilježja su im ista kao i drugdje u svijetu – briju glave na ćelavo, nose brojne tetovaže i ispisuju rasističke grafite. Njihovi učestali napadi natjerali su pripadnike drugih zajednica da sami organiziraju naoružane obrambene odrede, a to je samo pridonijelo eskalaciji uličnog nasilja.

Kad je prije nekoliko godina Brazil dobio organizaciju dva najvažnija svjetska sportska događaja – Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. i Olimpijade 2016., vlasti su to shvatile kao dobar povod da se obračunaju s uličnim bandama. Naravno, odmah su bili svjesni da je nemoguće zavesti red u svih 700 favela pa su se okomili na one najopasnije i najbliže turističkom središtu grada, a glavni cilj bilo je njihovo “pacificiranje”. Iako su povremeno pribjegavali prepadima u ove uglavnom neosvojive utvrde, prve organizirane akcije počele su u oktobru 2009. godine, pet godina prije Svjetskog nogometnog prvenstva.

 

Desant na favele samo je nakratko donio rezultate

2

 

Među prvim metama bila je favela Morro dos Macacos u kojoj je bilo sjedište Amigos dos Amigosa koji su kontrolirali sjeverni i zapadni dio Rija. Međutim, u tom prvom napadu policija je doživjela pravi debakl, a Amigosi su postali udarna vijest u cijelom svijetu nastrijelivši pilota policijskog helikoptera koji je nadlijetao favelu i u kojem su poginula dva policajca. U međuvremenu su Amigosi preselili sjedište u Rochinu, najveću favelu u Riju s oko 100.000 stanovnika, koju su 2004. preoteli od protivničkih Comando Vermelho.

Policija je dvije godine pripremala odmazdu. Najprije su se 2010. godine okomili na još jednu opasnu utvrdu – favelu Mangueiru pod kontrolom Comando Vermelha. U ranu zoru 19. lipnja 750 specijalaca i još toliko marinaca s nekoliko helikoptera napalo je favelu u kojoj se prije stotinjak godina rodila samba, uz koju je nastao karneval koji je i danas zaštitni znak ovoga grada. No umjesto pucnjave ušli su u labirint strmih uličica bez ispaljenog metka.

 

Dileri su već bili daleko. U jednoj od nastambi u kojoj se još noć prije prepakiravao kokain policija je samo zatekla dvije četkice za zube i pokvareni hladnjak.

3

 

U drugoj, udaljenoj pola sata hoda, specijalci su našli crveni trosjed i praznu vreću kokaina, fotografiju Osame bin Ladena i pozdravnu poruku na zidu: “J… se pacifisti! Sve ćemo vas pobiti!”. Lokalno stanovništvo policiji nije bilo od velike pomoći. Ni na jedno pitanje nisu dobili odgovor. Ohrabrene ovim podvigom policijske snage su već u studenom ponovno bile na nogama. Ovaj put na meti su bili Amigosi. Nekoliko stotina marinaca napalo je favelu bojnim kolima i helikopterima te su uhitili njihovog vođu kad je pokušavao napustiti naselje. Njegov vozač ponudio je policajcima mito od 570.000 dolara. Bio je to prvi veći uspjeh vlasti. Tijekom idućih godina upali su u još 30-ak favela, no trgovinu drogom nikad nisu uspjeli ni približno zatrti.

U “pacificiranim” kvartovima vlast je dovela struju i kanalizaciju, javnu rasvjetu i uredila parkove, a glumac Harrison Ford s obitelji se 2012. godine ležerno prošetao favelom tijekom UN-ove konferencije

Rio+20 dokazujući kako je grad siguran. No ni pola godine poslije quadrillheirosi su pustili televizijske ekipe u jednu od “pacificiranih” favela. “Neće nas nikad zaustaviti jer ovo je jedini način da preživimo. Imam majku, ženu i troje djece te ih moram uzdržavati. Ovo je samo policijska predstava za svijet”, rekao je samouvjereno klinac s fantomkom preko glave držeći u rukama kalašnjikov. “Ovakav ima i Osama bin Laden!”, rekao je i pustio ekipu u derutni kućerak u kojem je ekipa imala pune ruke posla: “Ove četiri kile kokaina miješamo s još toliko praška za pecivo. Ubacimo u mikser i zatim prosijemo, a onda u smjesu dodamo ampule adrenalina. Gram kokaina stoji pet, a marihuane dva dolara.

Sad prodajemo na dan oko dva kilograma droge, a kad počne Svjetsko prvenstvo, prodaja će se barem udvostručiti. Ako nas policija i dalje bude maltretirala, izazvat će rat u Riju”.

I njegova najava se ostvarila. Uoči početka Svjetskog nogometnog prvenstva Rio je počeo gorjeti. Siromašne mase predvođene studentima i radnicima, a potpomognute kriminalnim skupinama, organizirale su svaki dan masovne prosvjede u svim većim brazilskim gradovima.

Policajac s početka priče je poentirao: “U kvartovima koje kontroliraju bande uglavnom vlada mir jer oni sami zavode i održavaju red u skladu sa svojim pravilima. Inače, suradnja policije i bandi zapravo se odvija ‘ispod radara’. Novac od droge često završava u džepovima policije. Jedino kad si dileri počnu pridavati preveliku važnost i izazivaju nevolje, dolazi policija da ih vrati ondje gdje im je mjesto. Dileri na kraju uvijek izvuku kraći kraj”.

 

Najzloglasniju bandu osnovali su navijači

favela

 

Sao Paulo je sjedište vjerojatno najmoćnije kriminalne organizacije u svijetu – Primeiro do Comando da Capital, skraćeno PCC ili 15.3.3, prema rednom broju početnih slova u njihovoj abecedi. Banda je dobila ime po zatvorskom nogometnomklubu koji su osnovala osmorica navijača kad su ih zbog nereda odveli u najstroži brazilski zatvor Piranhao – Velika piranja. Prije nego što su oni ušli unutra, slovio je za najsigurniji zatvor u državi. I baš u tom surovom okruženju osmorica nogometaša prometnuli su se u borce protiv maltretiranja zatvorenika. Povod je bio incident iz 1992. godine kad je tamošnja policija u zloglasnom zatvoru Carandiru ubila 111 zatvorenika koji su se pobunili protiv neljudskih uvjeta. Nakon 14 godina suđenja zapovjednik Ubiratan Guimaraes, koji je izdao naredbu za masakr, osuđen je na čak 632 godine zatvora, ali je na kraju oslobođen u februaru 2006. godine. Već u oktobru ubijen je u atentatu.

U februaru 2001. godine Idemir Carlos Ambrosio zvan Sjena postao je lider organizacije jer je uspio mobitelom sinkronizirati zatvorsku pobunu u 29 zatvora u državi Sao Paulo. Tokom pobune ubijeno je još 16 zatvorenika. Samo pet mjeseci poslije ubijen je u bitki za čelno mjesto PCC-a. Na njegovo mjesto zasjeli su Galeiao i Cesinha koji su odmah sklopili pakt s najmoćnijima u Rio de Janeiru.

 

77

 

Naravno, bili su to Comando Vermelho. Ako se banda iz Rija specijalizirala za trgovinu drogom, PCC u Sao Paulu ostali su prije svega vjerni svojoj izvornoj ideji – borbi protiv represivnog aparata, uključujući vojnu i civilnu policiju, sudove, suce i zatvorske čuvare. Ukratko – sve što na ulicama Sao Paula nosi oružje i uniformu, njihova je pokretna meta.

Vođe PCC-a zapravo ni ne izlaze iz zatvora, odnosno u njemu se i regrutiraju. Gelaio i Cesinha iz zatvora Bangú organizirali su napade na javne zgrade kako bi upozorili vlasti na zatvorski sustav i nehumane uvjete.

Nakon njih vodstvo je 2002. preuzeo Marcos “Marcola” Willians Herbas Camacho zvan Playboy. On je uspješno iz zatvora organizirao pljačku banke, a organizirao je i ubistvo sudije pa je prebačen u Presidente Bernardes – tzv. zatvor nad zatvorima – u kojem svaki uznik ima strogo nadziranu ćeliju, a komunikacija s vanjskim svijetom potpuno je nemoguća. PCC ima vrlo stroga pravila za svoje članove. Kad su prije nekoliko godina policajci uhitili nekolicinu članova bande, kod njih su pronašli statut i ostali potpuno šokirani. Tekst statuta više sliči na osnivačku povelju humanitarne organizacije.

 

Statut bande promiče humanost i skromnost

redcommand-1771285b

 

U 18 točaka promiču se ljudske vrijednosti kao što su jednakost i ravnopravnost svih članova, humanost, odanost, vjernost, skromnost, a članovima se najstrože zabranjuje bahatost, izdaja, rivalstvo, ljubomora, nepoštovanje drugih članova, pa čak i demonstracija moći ako je riječ o privatnim sukobima članova s ljudima koji nemaju veze s bandama. Smrtna kazna članovima izriče se samo u slučaju neizvršavanja povjerenog im zadatka.

Takva monolitna organizacija s 13.000 članova s lakoćom provodi svoju politiku na ulicama Sao Paula. Godine 2006. organizirali su 300 napada na policijske stanice, sudove, autobuse i slično. Sve akcije teledirigirane su iz zatvora mobitelima kao odmazda za odluku pravosuđa da članove PCC-a razdvoje i razmjeste u najstrožim brazilskim zatvorima. Ubijena su 43 policajca i četiri civila. Akcija policije doživjela je totalni fijasko jer je imala stravične posljedice. Za svakog ubijenog člana bande ubijen je po jedan policijski zapovjednik, od kojih mnogi na slobodnim danima, odmoru ili umirovljeni. Ubijani su na najokrutnije načine, kao i članovi bande – pred očima prijatelja i porodica. Grad je bio prava ratna fronta i svakog jutra odvozili su se deseci mrtvih.

Nakon mjesec dana ubijanja su prestala bez ikakvog objašnjenja. Iako od tada nije više bilo napada, policijske statistike govore da PCC postaje sve jača i moćnija te da ima ogranke u gotovo svakoj od 26 brazilskih država. Vrhunac ironije je da kao stranka planiraju izaći na izbore, a pokušali su smaknuti i guvernera Sao Paula. Ova banda podsjeća na dobro organiziranu vojsku s odličnim vezama u korumpiranom zatvorskom sustavu pa ih je stoga gotovo nemoguće kontrolirati.

(15)



This post has been seen 383 times.

BOŽIJI GRAD: Mjesto gdje djeca dilaju drogu, mrtvi leže po ulicama, a malo ko doživi 25. godinu

| Foto/Video, Slider, Šokantno |
About The Author
-