Čovjek koji je sijao smrt po Sarajevu, opustošio čuvene „Golfove“ i napravio „lažni“ FK Sarajevo

„Kada smo zarobljeni i odvedeni u kasarnu u Semizovcu, nakon pola sata su došle naše komšije koje su nas zarobile i rekli da ne znaju šta će sa nama te da će doći Joja Tintor i odrediti našu sudbinu. To vam dovoljno govori šta je on bio u ratu!“
Ovim riječima je Ema Čekić, Vogošćanka koja već 23 godine traga za posmrtnim ostacima supruga Saliha, u razgovoru za Source.ba portal opisala ulogu Jovana Joje Tintora na području Vogošće i okolnih mjesta tokom agresije na BiH. Njen suprug Salih je jedna od 62 osobe sa područja općine Vogošća kojima se izgubio svaki trag, a lokacije na kojima su njihova tijela skrivena su sigurno skrivena u sjećanju Joje Tintora, vogošćanskog gospodara života i smrti.

Uhapšen je Tintor u ponedjeljak pri pokušaju bijega preko granice u Srbiju, a na osnovu optužbe Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu zbog počinjenih ratnih zločina tokom agresije na BiH. Jovan Joja Tintor je bio predsjednik Kriznog štaba srpske opštine Vogošća, savjetnik Radovana Karadžića i četnički vojvoda.

Period prije agresije na BiH

I naša sagovornica pamti Joju Tintora iz vremena prije agresije. Pamti ga kao dobrog molera, koji se „povampirio“ uoči rata, kada je osnivana Srpska demokratska stranka, čiji je osnivač u toj općini bio upravo Tintor.

„Moja je komšinica radila u hotelu ‘Park’, a oni su tada održavali prvu skupštinu SDS-a u opštini Vogošća, a Tintor je sve Titove slike polupao na hodniku“, prisjeća se Ema Čekić.

Pored molerske radnje na Bistriku, bio je vlasnik i kafane „Čikin vir“ u Semizovcu, u kojoj su se, prema pričama svjedoka, još prije rata znale zapjevati tada zabranjene četničke pjesme. Pred agresiju je osnovao firmu „Tintor gradeks“, koja je poslužila za pranje novca koje je dobijao prodajom oružja i nafte. Sam Tintor je u razgovoru sa Ristom Đogom priznao kako je aktivno učestvovao u naoružavanju srpskog stanovništva na tom području prije početka rata. Priznao je i da je učestvovao u organizovanju i postavljanju barikada oko Sarajeva.

Krajem 80-ih godina je osuđen zbog „nacionalističkih ispada i remećenja javnog reda i mira“, a u zatvoru je proveo 45 dana.

Agresija na BiH

Početkom agresije je imenovan za predsjednika Kriznog štaba srpske opštine Vogošća, kao znak zahvalnosti SDS-a za donaciju od 250.000 njemačkih maraka, a prema nekima čak 350.000, plus blindirani Mercedes. Odužio mu se i stranački predsjednik, Radovan Karadžić, i to postavljanjem na mjesto savjetnika.

Njegovom naredbom od 2. maja 1992. godine je pansion „Kon Tiki“, poznatiji kao kafana „Kod Sonje“ u Vogošći stavljen na raspolaganje srpskoj policiji „radi saslušanja privedenih i pritvorenih lica“.

Upravo su za „saslušanja“ značila početak agonije nesrpskog stanovništva iz Vogošće. Logor „Kod Sonje“ je postao sinonim za brutalna silovanja Bošnjakinja, a Borislav Herak, bivši pripadnik Vojske RS-a, ga opisuje kao „zatvor za žene i javnu kuću za srpske borce“. Pored kafane „Kod Sonje“, osnovani su logori „Bunker“ u Vogošći, „Nakina garaža“ u Krivoglavcima, „Planjina kuća“ u Svrakama, vulkanizerska radnja Nasufa Karalića u Krivoglavcima, kasarna JNA u Semizovcu, u kojima su zarobljenici mučeni, seksualno zlostavljani i silovani. Kroz „Bunker“ je prošlo oko 800 zarobljenika, a samo ih je oko 200 dočekalo slobodu. Upravnik zatvora Branko Vlačo je osuđen na 13 godina zatvora zbog ratnih zločina.

Pred Vlačinim su očima i uz njegovo odobravanje, kako se prisjeća preživjeli logoraš Eset Muračević, „šešeljevci“ natjerali Ahmeda Hidu i Hasana Abaza na seksualni čin. Isti taj Vlačo je 18. septembra 1992. poslao logoraše da posluže kao živi štit u nastojanju agresorske vojske da povrate kotu Orlić. Njih 15 se nikada nije vratilo, a Vlačo će za 12 godina biti slobodan čovjek.

Takozvani „Tintorovci“ su bili Tintorova specijalna jedinica, koja je usko sarađivala sa Specijalnom jedinicom Bore Radića, prijeratnog sarajevskog izbacivača. Tintor je napustio dužnost šefa Kriznog štaba Vogošće 1993. godine, a na toj funkciji ga je zamijenio Nikola Poplašen. Sarajlije i danas pamte granate na kojima je stajala poruka „Pozdrav od Joje“.

Ratko Mladić je Tintora optužio za ratno profiterstvo, jer je „za sebe zadržavao dio nafte koja je trebala da bude prebačena Vojsci RS-a“. Predratni moler se okušao i u autoindustriji, odnosno pustošenju iste. Hiljade „Golfova“ iz nekadašnjeg TAS-a, kao i prateće mehanizacije i opreme, je „misteriozno nestalo“. Prijeratni stanovnici Vogošće Tintora baš ne znaju po ljubavi prema medijima i novinarstvu, koju će razviti tokom agresije, a „krunisati“ nakon nje. Bio je suvlasnik kioska kojima je raspolagalo SDS-ovo izdavačko-trgovačko preduzeće „Javnost“.

Ambicije da nekadašnje Sarajevo pretvore u isključivo srpsko su tadašnji čelnici RS-a nastojali provesti i kroz sport, pa su osnovani FK Željezničar i FK Sarajevo. Naravno, pomenuti klubovi, osim imena, nemaju dodirnih tačaka sa sarajevskim fudbalskim velikanima, a onaj koji je nosio naziv FK Sarajevo je osnovan 1994. godine u Vogošći. Prvi predsjednik kluba bio je Jovan Joja Tintor, a počasni predsjednik Radovan Karadžić. Jovanov sin, Aleksandar Tintor, je nosio dres kopije kluba sa Koševa.

Period nakon agresije

Prvi put je Tintor uhapšen još 1997. godine, kada ga je slobode lišio tadašnji načelnik Uprave policije MUP-a Republike Srpske Ljubiša Savić Mauzer. Mauzer je nekoliko godina kasnije ubijen, a Tintor je oslobođen.

Godinama se u Srbiji krio pod imenom Jovica Berjan, a Tužilaštvo BiH i Tužilaštvo Kantona Sarajevo su razmjenjivali slučaj ratnih zločina koji su počinjeni pod njegovom komandom. Postao je aktivan u četničkom pokretu na Ravnoj gori, a živio je u mjestu Kadijina Luka kod Ljiga.

Njegov sin Aleksandar Tintor je smrtno stradao 2000. godine kod Zvornika, kada je, dok je skelom sa prelazio Drinu sa švercovanom robom, vojska tadašnje Jugoslavije pucala na njega, nakon čega se udavio. Aleksandar je u godinama nakon rata, skupa sa sinom Radovana Karadžića, terorisao mještane Pala, predvodeći tamošnju kriminalnu organizaciju.

Navodno je upravo on osnovao list „Srpska stvar“, čiji je izdavač Udruženje „Samo sloga Srbina spašava“. Tu dolazimo do momenta u kojem je krunisana njegova „ljubav prema novinarstvu“, s obzirom da se okušao kao novinar. Javnosti je bila interesantna njegove recenzija knjige „Fajront u Sarajevu“, Neleta Karajlića.

Nije sve u životu primitivna naivnost, zajebancija, pank i rokenrol, moj Nele. Ima u životu i ozbiljnih stvari, sudbonosnih odluka i krvavih zalogaja… Veliki je tvoj žal za Jugom. Tvoja kuknjava iritira svakog poštenog, osviješćenog Srbina. … To što smo mi odrasli slušajući slavuje i gusle, a vi, haustorčad, vrane i auspuhe, ne bi trebalo da bude razlog da se mrzimo. Neki od nas završili su i visoke škole, a ti, kolko vidim, svoje studije orijentalistike nisi završio. Nisi valjda čeko da to oposliš u Alijinoj džamahiriji“, piše kritičar Tintor.

Trećeg augusta 2012. godine je u Banji Vrujci ubio Branka Petrovića (50) iz mioničkog sela Todorin, zbog čega je prošle godine osuđen na devet godina zatvora. Kako je na sudu utvrđeno, Tintor je sa dva hica iz pištolja usmrtio Petrovića. Ubistvu je prethodila rasprava, tokom koje je Petrović s rođacima i prijateljima vrijeđao Tintora dok se on kod kioska „Ravnogorac“ u banji mazao ljekovitim blatom. Tintor je iz svog vozila izvadio i repetirao pištolj. Ispalio jedan za drugim dva metka. Oba metka pogodila su Petrovića, jedan u gornji dio vrata, a drugi u desnu stranu leđa. Nekoliko dana nakon toga policija u Valjevu saopštila je da im se „predao osumnjičeni za ubistvo Jovan Tintor (59), izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, koji živi u selu Kadina Luka kod Ljiga“.

Dvije decenije nakon što je rukovodio stravičnim zločinima u sarajevskim prigradskim naseljima, Tintor je konačno priveden pred lice pravde. Adekvatna kazna za sva zlodjela za koja je odgovoran neće vratiti u život njegove žrtve, ali će ipak biti svojevrsna satisfakcija porodicama žrtava.

Joja je mislio da se više nikad neće vratiti na mjesto zločina. Ipak će se vratiti i sudit će mu se za sve zločine. Vogošća nije kao što je nekad bila. Ljudski životi se ne mogu vratiti. Moja svekrva je prije 40 dana preselila sa ranom na srcu, suzama u očima i riječima: ‘Samo da mi je bilo pronaći njegove kosti, da znam gdje mu je mezar i da dušu ispustim’“, ispričala je za kraj razgovora za Source.ba portal Ema Čekić, Vogošćanka koja još uvijek traga za kostima supruga Saliha i koja se nada da će uhapšeni Tintor za kraj, barem jednom u životu, biti čovjek i barem otkriti porodicama nestalih mjesta na kojima su skrili tijela njihovih najmilijih.

(16)



This post has been seen 897 times.

Čovjek koji je sijao smrt po Sarajevu, opustošio čuvene „Golfove“ i napravio „lažni“ FK Sarajevo

| Crna hronika, Slider, Vijesti |
About The Author
-