“Danima sam plakala u hodniku na KCUS-u, a glavna sestra me je pitala – što si došla da mi smetaš?”

Djeca s poteškoćama u razvoju i njihovi roditelji susreću se s brojim problemima u Kantonu Sarajevo. Nerazumijevanje od strane okoline i nadležnih za njih su svakodnevnica. Anela Kadić je majka djevojčice koja je u invalidskim kolicima i priznaje da nije nimalo lako živjeti okružen ljudima koji nemaju sluha za potrebe djece koja su poput njene kćerke.

“Nailazim na niz poteškoća prilikom ulaska u neke objekte, čak i u neke domove zdravlja. Recimo, kada moje dijete treba raditi laboratorijske nalaze nema pristup tom dijelu u Domu zdravlja Stari grad zbog stepenica, a ne mogu je nositi jer je teška. Isto važi i za EKG koji se nalazi na drugom spratu. Ja svoje dijete nisam mogla upisati u vrtić jer jednostavno niko ne želi da se prihvati takvog posla, a izgovor im je, naravno, to što dijete nije vakcinisano. Mnogi lijekovi koje naša djeca piju kao redovnu terapiju nisu na listi i moramo ih kupovati. Sjećam se da sam antiepileptik Sabril plaćala oko 300 KM, 100 tableta. Odakle samohranoj majci toliki novac? Specijalna hrana koju mnoga djeca jedino i mogu jesti se takođe kupuje”, priča Anela za Source.ba. 

Majka djeteta s poteškoćama iz Vogošće, koja je željela ostati anonimna (identitet poznat redakciji), kaže da je najviše ljuta na načelnika Edina Smajića koji, uprkos brojnim molbama, nikada nije pokazao želju da pomogne njoj i njenom djetetu.

“Nisam dobila ni vrtić besplatan, iako sam imala sva prava. Ni posao, iako sam pisala molbe i molbe. Kada sam predala za općinski stan nikad se nije udostojio ni da mi odgovori, a u općini Vogošća sigurno postoje stanovi koji pripadaju mojoj kategoriji društva, ali useljeni su ljudima kojima je to vikend ljubavni stan. Ova općina je crna rupa, a prvo treba ona da se pobrine pa tek viši nivoi. Doveli su me do toga da se stidim sebe i svog djeteta. Svaki načelnik treba da zna za svoje najugroženije kategorije i da se svi oni potpišu i bore za zakone koji će im olakšati postojanje, da se mi njima obratimo, a oni dalje da surađuju međusobno, a ne da nas ponižavaju”, ističe ova majka. 

Baš kao i sva druga djeca, i djeca s poteškoćama bi trebala uživati u igri, smijehu i nestašlucima. No, oni nemaju ni tu mogućnost. I u ovom segmentu svog života su prepušteni roditeljima koji se na sve moguće načine snalaze da im pruže sve što im treba, ali i obezbijede koliko-toliko normalno djetinjstvo.

“Naša djeca, posebno djeca koja su u invalidskim kolicima, nemaju nikakav adekvatan park prilagođen osobama sa invaliditetom kako bi i oni mogli osjetiti sve čari igre, uživati u životu koliko god mogu, pa su i po tom osnovu diskriminirani”, navodi Anela. 

Još jedan od problema jeste neadekvatna stomatološka usluga. Zbog otežanog održavanja oralne higijene i terapija koje ova djeca moraju uzimati, stomatološke usluge su im znatno potrebnije nego djeci tipičnog razvoja, a zbog potrebnih laboratorijskih pretraga i opće anestezije sanacija zuba kod djece s poteškoćama zahtijeva veću anagažovanost i odgovornost medicinskog osoblja. Obzirom da ne postoji sistemsko rješenje, roditelje ove usluge u privatnim klinikama plaćaju 600 KM i više, upozorili su prije nekoliko dana iz EDUS-a. Roditelji koji svom djetetu nisu u mogućnosti priuštiti popravljanje zuba u privatnoj klinici, prisiljeni su gledati ga u agoniji.

“Dijete sa poteškoćama ne može sjediti mirno i popraviti zube. Uputili su me na neke privatne klinike i tada su mi rekli da više ne rade popravke sa anestezijom. Onda su mi rekli da idem na Kliniku za maksilofacijalnu hirurgiju i da nađem ansteziologa. Tamo su me dočekali komentari glavne sestre – šta si mi ti došla sa ulice da mi smetaš? Danima i sedmicama sam stajala u hodniku dok su me oni gledali kao hijene, i tek bi ponekad poslali nekog da mi kaže da oni to ne rade jer nema doktora.  Nakon svega naiđe neki doktor i, vidjevši me kako sumanuto hodam i plačem već danima, šapne mi da idem u njihov sindikat. Tamo su me primili i nakon nekoliko dana pristanu da joj izvade zube sa anestezijom. Izvadili su joj čak i stalne šestice koje su mogli i popraviti, ali daj šta daš. Koga briga što jedno dijete sa poteškoćama neće imati zube, svakako ih treba sve u gasnu komoru”, kaže majka iz Vogošće. 


“Moja curica ima šest i po godina i ima dosta pokvarenih zubića što zbog terapije i antibiotika koje pije, što zbog nepravilnog žvakanja i otežanog pranja. Nekoliko puta ju je bolio zub, ali nismo imali kome da se obratimo. Trenutno joj ispadaju mliječni zubići i tu ja igram igru stomatologa, ali vjerujte da me strah šta će biti ubuduće ako joj se i ovi stalni zubi počnu kvariti”, ističe Anela.

Od resorne ministrice Zilhe Ademaj dobili su samo obećanja. Ono da će problem biti riješen u saradnji sa Stomatološkim fakultetom i to u roku 24 sata nikada nije realizovano.

“Zaista bih voljela da imamo  stomatologa kojem možemo otići, koji će profesionalno raditi svoj posao i kojeg neće biti strah rada sa našom djecom”, zaključuje Anela. 

Organizacija EDUS od Ministarstva zdravstva i Vlade KS zahtijeva hitnu odluku za nadoknadu cjelokupnih troškova stomatoloških usluga djeca sa poteškoćama u privatnim klinikama i donošenje Pravilnika o stomatološkim uslugama djeci s poteškoćama i osnivanje Centra za stomatološke usluge u sklopu Stomatološkog fakulteta u Sarajevu, jer prema postojećoj legislativi KS može donijeti posebne programe zdravstvene zaštite za pojedine kategorije stanovništva.

(1)



This post has been seen 239 times.

“Danima sam plakala u hodniku na KCUS-u, a glavna sestra me je pitala – što si došla da mi smetaš?”

| Slider, Vijesti |
About The Author
-