Dr Danijela Majstorović: Studenti paljanskog studentskog doma nosiće krst Radovanovog imena

Ovo što ću reći obraća se studentima sa Pala i iz RS-a kao primarnom adresatu ovog govornog čina koji je puno više od pukog imenovanja jer nosi simboličku dimenziju legitimizacije lika i djela spomenute osobe, danas haškog optuženika i ratnog predsjednika RS, kojem se sudi za genocide i etnička čišćenja a presuda će se znati za nekoliko dana.

 

 

Baš zato što će svi studenti sa adresom paljanskog studentskog doma nositi križ nomena i omena Radovana Karadžića, mislim da u javni diskurs treba ubaciti i njihovu riječ.

 

Kakva će biti presuda i njene konsekvence, to ne mogu da znam, i mislim da je relevantno pogledati šta o tome misle stručnjaci koji se bave tranzicionom pravdom, budući da u istu slabo vjerujem (https://eastethnia.wordpress.com/2016/03/21/this-weeks-predictions-ko-te-karadzic-nek-ti-pise-pjesme/). Vjerujem da će u narednim danima doći do takvog medijskog zasićenja gledištima, uglovima, tumačenjima da jedino što mogu ponuditi jeste jedan poluepistolarni žanr bez cinizma ma kako se na momente doimao patetičnim. Kritikovati kod nas znači nositi glavu u torbi. Znam i da se mnogima neće svidjeti ali tu sebi ne možemo pomoći. Da imam gdje bolje, otišla bih zauvijek ali opet postoji ta mrvica koja vjeruje da ovdje može biti bolje. Mora.

 

Sa studentima i studentkinjama Univerziteta u Istočnom Sarajevu na Palama sam prije ravno šest godina vodila fokus grupe o nacionalnom i državnom identitetu mladih u BiH, istraživanju koje je preraslo u mongorafiju i na srpskohrvatskom (U okrilju nacije) i 2013. godine engleskom jeziku za Palgrave McMillan (Youth State and Ethnic Identity in Bosnia and Herzegovina: Social Science Approaches). Oni su iznijeli vrijedne uvide u medijsko konstruisanje društvene stvarnosti u BiH, rekli da svoju budućnost vide u Evropskoj Uniji jer misle da treba ići naprijed, te da bismo trebali imati političare mlađe od 30 godina, budući da kod starijih „ima dosta sačuvane mržnje”. Rekli su da svoju budućnost, sa entitetima ili ne, ipak vide u jednoj državi– da citiram (sva  imena su promijenjena radi anonimnosti učesnica/ka prim aut.):

 

Ana: Ja mislim da je, dugo neće biti moguće da mi živimo u potpunom skladu, upravo zbog toga što je, koleginica je rekla da zbog tih starijih i zbog toga što  mi se prvo na teleleviziji non stop plasira jedna te ista priča, čak i da ne želimo mi smo, recimo, većina nas je bila mala i ne sjećamo se toga, i nas apsolutno nije ni briga šta se dešavalo na kraju krajeva, ovaj i, i, ali ne možemo, mi znamo, to je, samo se o tome priča, ovaj političar se svađa sa ovim, onaj sa onim, i ne znam, možda smo mi ovaj, mladi smo i veoma lako se utiče na nas, i mi ne misleći počnemo da ponavljamo tu istu neku  priču…

 

Dalibor: ja mislim da bi mi dosta bolje funkcionisali definitivno kao Bosna i Hercegovina, i da bi prije ušli u Evropsku uniju ako, ako je riječ o tome naravno, pošto Republika Srpska danas ne predstavlja ništa, to je entitet, to, na tome ono tek treba da se radi, a definitivno kao Bosna i Hercegovina bi ranije ušli u Evropsku uniju iii… drugačije bi se (nejasno), to je sigurno.

 

Aleksandra:Republika Srpska je samo slovo na papiru, i mi, mi volimo da mislimo da to nešto žnači, da to nešto znači našem narodu, zapravo ništa ne znači, znači možda tim nekim političarima da se dokazuju i da skupljaju poene da bi narod glasao za njih, i apsolutno ništa drugo…

 

Studenti o Karadžiću nisu puno znali, za neke je on bio ikonografija u kućama prijatelja njihovih roditelja, a za većinu neko stran, neko ko je bio isto što i Tuđman, Izetbegović, Milošević – ljudi koje su krivili za rat. U zaštićenom okruženju fokus grupe, petnaest godina nakon završetka rata sa svojim društvom na Palama, osjećali su se dovoljno slobodno da iznesu opažanja o političkoj ekonomiji rata i ubijanja:

 

Maja: mi sad razgovaramo o tim ljudima, mislim nije bitno da li govorimo o Tuđmanu, Karadžiću ili Izetbegoviću, ova dvojica ljudi su pokojni, rahmetli, nebitno, ovaj, ali oni koji su poginuli, kojih nema više, znate vrlo malo se priča o ljudima koji su umrli na mukama, koji su zaklani i tako dalje, a indikativno je da sve osobe u sve tri nacionalne grupe ovaj koje su bile vezane za te lidere ili članove njihovih porodica ili dobri prijatelji, svi su danas jako imućni ljudi i samo po sebi to nešto govori.

Dejan: sad možemo pričati o ratnim profiterima  (smijeh).

 

Pa ipak, i sami su tvrdili da o njemu zapravo puno i ne znaju a i gdje bi i kako saznali kad u BiH, odnosno u RS-u, uprkos širini vaskolikog interneta i nekolicini hrabrijih novinara i javnih ličnosti u entitetu, ne samo da ne postoji jasno artikulisana kritika Radovana Karadžića u javnoj sferi, već ni minimum konsenzusa oko prošlosti; vidi se manjak interesa i nepristranosti domaćih medija i akademske zajednice, a bogme i manjak interesa svjetske javnosti i međunarodne zajednice da se do tog minimuma dođe, bez obzira o kojoj strani je riječ. Nema više ni interesa nekih mirotvornih organizacija da se otkriju uzroci ratova devedesetih godina prošlog vijeka i istraže njima pripadajuće kulture sjećanja, a domaći prosvjetitelji oportunistički gledaju svoja posla i klone se vraga.

 

Hag će svoje reći, ali teško je predvidjeti šta će presuda značiti i u čemu će se otjeloviti. Prepušteni vlastitim ubojitim istinama, postali smo lak plijen za manipulacije, strah i nepovjerenje, dok se negdje naši narodi brane imenujući škole Karadžićima, Đozama, Budacima, valjda da ih klinci ne propituju. No mislim da će oni to ipak jednog dana učiniti, ali da će pritom morati konsultovati arhive, studije, presude i svjedočanstva, jer činjenica je da oni o tome premalo znaju. Upitana šta misli o nacionalnim vođama poput npr. Karadžića, studentkinja Milanka kaže:

 

Milanka: pa on se borio za Srbe, normalno, i mi kao takvog moramo da ga poštujemo, normalno je da ga poštujemo ali sad, nije, ne možemo mi nikako znati da li je on ili jeste. Mi možemo svoje mišljenje formirati na osnovu onoga što čujemo a ja baš puno ne vjerujem ni jednima ni drugima, tako da ja lično nemam neko mišljenje, poštujem ga kao čovjeka koji se borio za svoj narod i to sve, a dal’ je sad kriv, nije kriv, da li je to radio na prav ili pogrešan način ne znam, ne razumijem se dovoljno ni u politiku ni o, ni u bilo šta drugo.

Sandra: Mislim ja da je ta sva priča, mislim, i ako je kriv da nije toliko kriv koliko pričaju da je kriv.

Neko: Nije samo sam on.

Neko: Da, nije mogao sam, nije krivica njegova samo.

Moderator: Nego čija, nije sam on nego ko još?

Dejan: Pa ljudi koji su radili s njim.(u glas, nejasno) Cijela grupa ljudi, organizacija cijela.

 

 

U jednom ranijem radu o medijskom praćenju Karadžićevog hapšenja, napisala sam da je njegovo ime postalo lažnim sinonimom za Republiku Srpsku ali sam u istraživanju primijetila da: „Dok u federalnim medijima preovladava diskurs o žrtvama, ljutnji, negativnom predstavljanju RS-a i Srba, a kroz metaforu Radovana Karadžića, u srbijanskim i medijima RS-a nema ovakvih kvalifikacija ali se primjećuje otklon i distanca. ‘Hapšenje Karadžića’ je‘rasterećenje’ a Karadžić ‘marginalac, marioneta i mediokritet, general za otrove, zlato i pogodak minskih polja’, koji je usto ‘kriminalac’ koji je ‘nezakonito radio i krao, volio novac i bio švercer’”.

 

Govorim o godini 2008., kada se činilo da se dosta slobodnije moglo govoriti o ovoj osobi te značaju njegovog hapšenja za budućnost. Danas to nije tako, jer danas se govoriti protiv Karadžića čini opasnijim nego 1993., iako ga se javnost u RS-u odrekla nakon medijskog cirkulisanja navodnog dogovora Holbruk-Karadžić (http://www.slobodnaevropa.org/content/da-li-je-postojao-sporazum-holbruk-karadzic/25298239.html) već 1997. a potom i 2008. godine kad je otkriveno da je nadriljekar dr Dragan Dabić ustvari Radovan Karadžić.

 

No da li je to baš bilo tako – za veliki dio javnosti, za koju je Mladić nažalost i uprkos demokratskim medijima i vajnom Tribunalu i dalje oličenje herojstva i čojstva, Karadžić nikad nije visoko kotirao, zamjerali su mu kukavičluk i nečojstvo lažnog predstavljanja[1]. Međutim sva ova odricanja samo su se ovlaš doticala stvarne osude SDS-ovske hegemonije i terora nad nesrbima ali i terora današnje SNSD-ovske hegemonije koja istine drukčije od sopstvenih ne dozvoljava i sankcioniše. Citiraću odlomak iz nedavnog članka Marijana Grakalića koji navodi da je moguće da će: „Novi val objava iz prošlosti Njemačke pružiti mnoge dodatne jezive pojedinosti o generaciji počinitelja Holokausta i masovnih zločina, no, da li će to pomoći da se bolje uvidi neizvjesnost koja u današnjim prilikama postoji zbog uspostave nove konzervativne paradigme, one što u mnogim pojedinostima nasljeđuje i neke stare ideje i vrijednosti, ostaje i dalje otvorenim pitanjem” (https://radiogornjigrad.wordpress.com/2014/03/21/sinovi-reicha-u-posljeratnim njemackim-vladama-i-duh-nove-konzervativne-paradigme).

 

 

Prije osam godina, bilo je jasno da diskurs o Karadžiću predstavlja melanž strategija prihvatanja i odbacivanja, tragičnog i komičnog, represije i katarze, univerzalnog i partikularnog, međutim ključna pitanja bila su:

 

  1. da li vlast i mediji mogu uopšte biti objektivni kad je riječ o ratovima iz devedesetih,
  2. da li vlast i mediji žele da doprinesu pomirenju i zajedničkom životu uopšte i
  3. da li je zajedništvo na dnevnom redu njihovih pretpostavljenih?

 

Kad je Karadžić završio u Hagu, bilo je jasno je da se jedan dio prošlosti zatvarao, međutim ono što nismo mogli znati jeste kakva može biti naša sutrašnjica– tada nismo mogli ni pretpostaviti da će jedan studentski dom ponijeti Radovanovo ime, pogotovo ne tri dana pred donošenje presude u Hagu, kao ni to da će postdejtonska današnjica biti jednako neizvjesna. Jer zamislite, kako neko reče, da studentkinja sa adrese Studentski dom Dr Radovan Karadžić aplicira za neku međunarodnu stipendiju?

 

Sjećam se da kasnih devedesetih samo ako ste dolazili iz Prijedora niste mogli dobiti nijednu stranu stipendiju bez obzira kako ste bili talentovani. Međutim uprkos enveoizaciji četničkog diskursa i simbolizma u Prijedoru i prešutnom konsenzusu oko prošlosti kako margine tako i centra, iz ovog grada danas dolaze hrabri glasovi mladih ljudi koji na ovaj lažni konsenzus ne pristaju već se aktivno bore da se Prijedor suoči s prošlošću ma kako da je bolna.

 

Tu dolazimo do problema da li je moguće postojanje Republike Srpske koja komemorira 11. juli, koja se sjeća Tomašice i Omarske i jasno i glasno osuđuje politike etničkog čišćenja i genocida i Srba koji ne pristaju da budu označeni kao tzv. „genocidni narod”, već žive sa punom sviješću o boli i stradanju nesrba u ovom ratu jer su i sami u 2. svjetskom ratu bili žrtvama genocida. Za jedne je Radovan heroj, za druge zločinac, za jedne je kriv što je otjerao studentsku brigadu u smrt, a drugima su pod njegovom komandom pobijene porodice. Da li je minimum konsenzusa reći da je čovjek etnički čistitelj, ili ćemo opet samo pomirljivo reći da je branio svoj narod? Kakav narod, koji narod, jesmo li mi taj narod?

 

Kad smo na kraju fokus grupe paljanske studente pitali da li je moguće živjeti u ovoj „zemlji mržnje”, dali su nam možda najzrelije tumačenje od svih fokus grupa do tad. Rekli su:

 

 

Dejan: Znate kako kažu: mržnja nije naša već nam je data.

Moderator: A ako je tako, zašto smo mi pristali na tu mržnju?

Dalibor:Pa neki od nas nisu pristali, nisu mogli da se pitaju uopšte.

Sandra: Nekima je ispran i mozak.

Dalibor: Nekome su dali pušku i to je to. Hoćete uzeti pušku, ako nećete ubićemo vas i kraj. Nema tu šta da se razmišlja.

Sandra: nećemo vas ubiti ali vaša djeca neće imati šta da jedu sutra i..

 

 

[2]Nefejsbučka, indiferentna, ona neglasačka „umjerenjačka” javnost nikako da „ stisne i pisne” jer samo želi da živi bez maltretiranja, da se obrazuje i da se ne plaši za svoj život, posao, porodicu. A može li to biti javnost ako se nikad ne osjeća prozvanom i ako stalno ide linijom manjeg otpora, može li takva kvazijavnost ikad imati kuveta i kuraži da kaže „ne u moje ime” jer godina je 2016., a ne 1992.?

 

Dok god poistovjećenje Karadžića s nečim što se zove Republika Srpska traje, ne čudi njegovo glorifikovanje, baš kao što su svaka kritika i zgražavanje beskorisni dok god se grupa studenata iz navedenog doma javno ne ogradi od istog i jasno i glasno protiv ovog ne ustane. Politički konstrukt nije jednako narod, a ako nema političkog subjekta koji ustaje protiv karadžićevskog kontinuiteta laži uhljebljenih nacionalista koji pobiše nedužne, rasprodaše javna dobra i još hoće i da ih volimo i glorifikujemo, uzaludno je moralno se zgražavati.Studenti i studentkinje – za vas posla nema niti će ga biti. Uskoro ga neće uopšte biti ni za koga. Nemate da izgubite nikakve privilegije. Nemate ništa a treba vam „više od hrabrosti i više od znanja”  da kažete „ne u moje ime” i „po njima se ništa neće zvati”. Na vama je. Vi ste ta javnost i taj narod. Ima li nas dovoljno, „možemo li zapeti”, jer „imate samo nekoliko momenata da se u ljude upišete”?

 

 

 

 

 

 

[1] Od Plećka do Sidarte: Radovan Karadžić krenuo je ka Hagu skromno. Gotovo farsično. U prvi mah, nije bilo jasno da li je uhapšen Oglo, beli mag Lav Geršvin, Drago Plečko ili nekadašnji lider Srba iz Bosne i Hercegovine. Nikad mnogo voljen, ali svojevremeno veoma moćan psihijatar iz sela Petnjica kraj Šavnika, podaleko od Nikšića, dobio je još jednom sve udarne vesti i naslovne strane. U roku od nekoliko dana, od oronulog doktora postao je zavodnik, vernik, „tihovnik“ što god to značilo, guslar, lider, ikona, omraženik, Sidarta (Igor Gajić, uvodnik, Ko igra za raju, Reporter, 30.7. 2008.).

 

[2] Citirani su anonimizirani prolaznici sa fejsbuka čije su me riječi takle i potakle a članak je zapravo dijalog sa člankom „Studentski dom Adolf Hitler” Dragana Bursaća.

Prof dr Danijela Majstorović, radnica u obrazovanju

(17)



This post has been seen 423 times.

Dr Danijela Majstorović: Studenti paljanskog studentskog doma nosiće krst Radovanovog imena

| Bosna i Hercegovina, Kolumne, Slider, Zanimljivosti |
About The Author
-