FERIDA DURAKOVIĆ: Kako je „dobar dan“ postao „nepoželjan“ pozdrav

Scena se desila sasvim pouzdano u Opštini Centar Sarajevo 1993. godine: u neki kabinet ulazi posjetilac i kaže: “Esselamu alejkum”. Onaj u kabinetu se pristojno digne iza stola, pruži ruku na rukovanje i odgovori: “Alejkumu selam”.

Jel’ ovdje ima šta sporno? Nema. Osim činjenice da se posjetilac zvao npr. Jozo, a kabinetlija npr. Borivoje. I da je na vratima službenih (a kakvih drugih?) prostorija Opštine Centar stajala naljepnica “Nazivaj Selam, širi Islam”. I da je Armija BiH u to strašno vrijeme još bila multietnička, mada s tendencijom osipanja srpskog i hrvatskog kadra, koji nam je trebao kao hljeb/panja/kruh. A koji smo polahko gurali ustranu, u pozadinu, u penziju, u egzil.

Tih ratnih godina nečije “Dobar dan” paralo je osjetljive uši novouspostavljene partijske i džamijske policije u centru opsjednutog grada. Morao se novodošli kadar dobro potruditi da slomi jezik pa izgovori “Esselamu alejkum”. Jer dotad se govorilo, ako ne “Dobar dan” ili “Zdravo”, onda u najbenignijem, finom čaršijskom, starinskom sarajevskom slučaju “Merhaba”. Ali nikad u službenim prostorijama središnje opštine/općine glavnog grada bivše (i buduće?) multietničke države.

Po bosanskim mahalama uvijek se govorilo “Merhaba” i “Alajhmanet”. To nikom nije smetalo, iako su mahale najčešće bile etnički mješovite; i nije istina da se to izgovaralo krišom i da ne čuje CK (mada se CK-u ima ihihi šta zamjeriti − da se razumijemo). I fino se Bajram čestitao jednim sasvim simpatičnim i nerazumljivim “Bajrambarećola”: mada mu najveći broj onih što su ga izgovarali nije ni znao značenje, znalo se sigurno da se time želi nešto sasvim dobro i od srca, i zato se taj izraz prihvatao s radošću i komšijskom naklonošću od svih stanovnika, ne samo od muslimana.

Ali došla su strašna vremena – kazani presušili, oružja nema, a mnoga usta gladna: oni koji su nam pomagali (u raznim smislovima) uvodili su nova pravila, u odijevanju i ponašanju, pa i u načinu pozdravljanja. Činilo se kao da su nekakvi brand new professional muslimani iz veeelikih daljina stigli u BiH da preprave i prevaspitaju bosanske (i hercegovačke!) muslimane – neosviještenu gomilu koja ne zna ni da se obuče, ni džamiju da sagradi, ni Allahu da se pomoli kako treba.

Bezazleni bosanski (evropski!) muslimani tako su postali poprište sukoba raznih uticaja (duhovnih i materijalnih): ezani su odmah nakon rata prestali biti nalik na lijepu bolnu sevdalinku što u srce dirne i vjeru i nevjeru i poprimili zvuk koji se, čini mi se, još nije stopio s bosanskim planinama i ljiljanima u dolu. Čuvena “francuzica” − a nju su nosili svi muslimani koji su držali do sebe i svoje vjere u anamo onom vaktu − nestala je u vidu lastinog repa. Nestale su nanine dimije kao prostačka odjeća bosanskih (i hercegovačkih!) žena svih vrsta. Nestala je majkina jemenija koja

je mirisala na dunje i kahvu (bogme i na cigaru!). Nestalo je šamija što su ih drage majkine ruke kerale još u mladosti da se u starosti sijeda glava prekrije. Nestaje pola(h)ko i “Merhaba” i “Alajhmanet” i “Bajrambarećola”. Valja sada udahnuti duboko i izgovoriti jedno naređeno, jedno korektno ali ne našijensko “Bajram mubarek olsun”, “Esselamu alejkum” “Alejkumu selam” – a sve to što glasnije, da se zna ko smo, da Drugi zna ko je i da se bihuzur učini onaj ko se na drugačiji

način pozdravlja.

A danas? To je posebna tema. Danas u Sarajevu ima malih prodavnica u kojima vaše “Dobar dan” bude dočekano ako ne s prezirom onda sa šutnjom. Ili u najboljem slučaju sa “Zdravo”! Zdravo?! Zdravo mojoj svekrvi, sarajevskoj staroj gospođi, muslimanki prave, svoje vrste, koja kad u grad ide stavi damski bere i govori “Dobar dan” jer je u gradu, u čaršiji, među komšijama raznih vjera, takav red. Jer je “Dobar dan” njen, iz njenog jezika i njene kulture, makar isto koliko i svačiji drugi! Curica-kasirka od dvadesetak godina toj drevnoj dostojanstvenoj gospođi kaže “Zdravo”?! Jer joj je neko (u kući ili na poslu) rekao da je “Dobar dan” “vlaški pozdrav”! O, sancta simplicitas.

Da malo protabirimo taj “Dobar dan”. U našem materinjem jeziku ima riječ “dobar” i riječ “dan”. Kad u svom jeziku koristimo te riječi samostalno (npr. “Dobar je Bog što ih na zemlji drži”, ili: “Dan mi je danas bio baš dobar”), onda te riječi valjaju. Ali, kad te dvije riječi tvoga rođenog jezika sastaviš u “Dobar dan” – e, tu ništa ne valja jer je to “vlaški pozdrav”! Molim?

Dozvoljavam da se vjernici međusobno pozdravljaju kako hoće, nepristojno bi bilo o tome i razgovarati i u to se petljati. Ovdje govorim o sferi javnoga, otvorenoga, multikulturnog da prostite – pa time se dičimo već stoljećima! Nametati taj pozdrav drugima (za koje, usput, i ne moraš znati koje su vjere, kakvih opredjeljenja, da li vjeruju ili ne – njihova stvar), ili ne uzvraćati na njihov pozdrav (kakav god), predstavlja demonstraciju poslijeratne sile i dokaz čija je ovo zemlja i ko

je u njoj uljez – tu nešto, bogami, podobro ne valja.

Mojoj staroj majci umalo srce nije otkazalo nakon rata, kad je jednom u njenu džamiju došao nekakav vehabija i rekao sirotim džematlijama da sve što rade rade naopako, da se pogrešno Bogu mole i da će ih Allah zbog toga dajrektli u džehenem poslat. Došla starica kući plačući. A ja joj kažem: “Mama, tvoja je vjera stoput jača od njegove, sram da ga bude. A sigurna sam da Bog govori i razumije mnogo više jezika od arapskog!” I dan-danas mama sa strahom izgovara riječi jezika koji nikad nije učila.

A te riječi, onako iskrene i čiste kakvo je srce moje bosanske starice, sigurna sam da stignu do Boga u pravom, najpravijem, najčistijem prevodu – u prevodu na čistu vjeru da dobre ljude Bog čuva na kojem god i kakvom god jeziku mu se obratili, u kojoj god zemlji i kojoj god vjeri.

Lijepo je nazvati selam i uzvratiti selamom onome ko i na dobar dan uzvraća sa dobar dan. Mir selamu, selam miru.

A svima dobar dan.

(2)



This post has been seen 405 times.

FERIDA DURAKOVIĆ: Kako je „dobar dan“ postao „nepoželjan“ pozdrav

| Bosna i Hercegovina, Slider, Vijesti |
About The Author
-