FIKRET ALIĆ: Spasio sam se Trnopolja tako što sam se preobukao u…

Danas se obilježava godišnjica formiranja logora Trnopolje u kojem je ubijeno oko 300 Bošnjaka i Hrvata, a oko 30 hiljada ih je prošlo kroz ovaj logor. Iz Trnopolja je 21. augusta izvedeno oko 200 logoraša, koji su likvidirani na Korićanskim stijenama na Vlašiću.

 

 

Ovaj logor su 5.augusta 1992. godine otkrili britanski novinari, koji su tada napravili snimke zlostavljanih i izgladnjelih logoraša iza žice, što se kasnije koristilo kao dokaz na suđenjima za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Na slikama je tada bio i Fikret Alić, poznatiji kao čovjek sa žice. U nastavku donosio njegovu priču.

 

Novi.ba: Gospodine Aliću, nakon slika koje su objavili britanski novinari 92. godine svijet je napokon vidio kakvoj su torturi bili izloženi bh građani, koliko su vam zapravo te slike pomogle, a koliko odmogle?
Ja sam taj čovjek sa žice, sa te čuvene slike iz logora Trnopolje. Koliko su nam tada novinari pomogli toliko su nam možda i odmogli, jer oni su nas slikali i otišli, a mi smo ostali poslije toga pod vedrim nebom, uslikani, srbima u rukama i strah je bio samo veći. Ali ipak hvala im, hvala im što su pokazali svijetu slike, hvala im što su borili za naša prava, ja vjerujem da oni nisu ni bili u mogućnosti ništa drugo da urade do da nas fotografišu.

 

Novi.ba: Kako ste se našli u logoru?
Ja sam u logor došao kao obični civil, uhvatili su me u jednom selu, u blizini Kozarca. Bio sam u Trnopolju i Keratermu, od 14.6.1992 do 14.08.1992.

 

Novi.ba: Prvo ste bili u Keratermu, a potom u Trnopolju, u čemu je razlika između ova dva logora, ima li je uopće?
Jeste, ja sam prvo bio u Keratermu – do 5. augusta, a onda sam od 5. do 14. bio u Trnopolju. U Keratermu su bili civili koje su hvatali po kućama, njivama, šumama…  Dok su u Trnopolju bile uglavnom žene, djeca, starci itd.  U Keraterm bi ponekad doveli neku ženu na ispitivanje jer su mislili da je kriva za nešto. Mada ja ne znam za šta bismo mi civili mogli biti krivi i to mi nikada neće biti jasno.

 

Novi.ba: Šta se dešavalo zarobljenicima u Keratermu?
U Keratermu je, slobodno mogu reći, bila strava i užas, sve ono najgore što ste gledali u filmu ja sam vidio i proživio u Keratermu. Od klanja, ubijanja, masakriranja, mučenja, sve su živo na nama isprobali.

 

Novi.ba: Kako je izgledao dan u Trnopolju?
U Trnopolju sam doživio strahotu straha. Kada su novinari dolazili, ja sam već bio u lošem stanju, smršao sam sa 86 na 48 kg, bio sam na ivici smrti. Cijelo Trnopolje sam preživio u strahu. Gledao sam kako odvode ljude na masakr, kako ih muče, kako odvode žene i djecu na silovanje… Ja sam tada doživio strah Trnopolja, a sve tuče sam preživio u Keratermu.

 

Novi.ba: Kako ste se spasili logora?
Ja sam imao neku ljudsku sreću što kažu u nesreći, imao sam izbora da umrem u Trnopolju ili da ostanem živ.  Kad sun am rekli da će doći neki konvoj da preveze žene, djecu i starce na tada oslobođenju teritoriju BiH ja sam odlučio da se obučem u žensku uniformu pa šta Bog da. Tako sam uspio ući u autobus, bilo je 5 autobusa. U Kozarcu nas je dočekalo još 7 autobusa i kamiona iz Prijedora i sve su nas odvezli na Vlašić.  I taj put smo proveli u strahu i mučenju, izvodili su djevojke i žene, i silovali ih – te izvedene djevojke do danas nisu nađene.

 

Novi.ba: Koji vam je bio najgori dan u logoru?
Najgori dani su mi ubjedljivo iz Keraterma, od 24. do 27.07. kada su masakrirali jednu kompletnu spavaonicu. Tada su ljude držali dva dana zatvorene, bez hrane, vode i pića. Bio je postavljen stol sa raznoraznim oružjem kako bi se logoraši što lakše ubili. Nakon što su ih ubili ujutro su naredili da se utovaraju mrtvi u kamion, utovarani su ko vreće. Njihova tijela pronađena su u Tomašici.

 

Novi.ba: Kakva je danas situacija, vratili ste se u svoj rodni kraj, kako danas sve to izgleda?
Najviše mi smeta politika BiH, nepravda, neljudskost političara, koji neće da se dogovore kako bi se  podigli spomenici stradalim da se makar zna šta se desilo i gdje si desilo. Mi živimo u nadi već 24 godine, logore posjećujemo svake godine uz oratnju policije, mora se nešto promijeniti…

 

Novi.ba: Napisali ste i knjigu o torturama koje ste preživjeli? 
Knjiga će biti simbol stradanja ljudi, koji nisu bili ni krivi ni dužni. Želio bih da omladina bez obzira na vjeru pročita knjigu, sazna šta se dešavalo i uradi sve da se to više nikada nikome ne ponovi jer u BiH ima mjesta i za Srbe i Hrvate i Muslimane, nema potrebe da više iko ikad uzme pušku.

 

Na kraju treba napomenuti da je za logore u Trnopolju Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu na dugogodišnje zatvorske kazne osudio Milomira Stakića,  Radoslava Brđaninana,  Zorana Žigića i Duška Tadića.

 

Razgovarala: Indira KRIJEŠTORAC

(63)



This post has been seen 755 times.

FIKRET ALIĆ: Spasio sam se Trnopolja tako što sam se preobukao u…

About The Author
-