Gdje smo sada prema ‘svemirskom satu’ koji nas određuje?

Drevne predaje posvuda po svijetu odjekuju idejom da se povijest kreće u ciklusima i da se u tim ciklusima smjenjuju zlatna i mračna doba. U zadnjih desetak godina čuti smo razne inačice scenarija transformacije svijeta i ljudske svijesti, pa ako ima vatre tamo gdje ima dima, možda ih ne trebamo odbaciti…

 

 

Nedavno je svijet obišla vijest o otkriću, ili bolje reći jakim naznakama, da u našem Sunčevu sustavu postoji neotkriveni planet koji bi trebao biti tri puta veći od Zemlje i deset puta veće mase. Orbita bi mu bila dvadeset puta udaljenija od orbite Neptuna, što znači da bi se oko Sunca okretao na prosječnoj udaljenosti od 4,5 milijarda kilometara i zbog toga bio deset tisuća puta manje svijetao od Plutona, toliko taman da ga je teško “slučajno” uočiti, pogotovo kada se uzme u obzir koliko bi se sporo kretao u odnosu na ostatak zvjezdanog neba.

 

Povod za ovaj trodijelni feljton jest brojka od 20.000 godina, koja je dio vremenskog raspona za koji se procjenjuje da bi tom planetu bio potreban bi se okrenuo oko Sunca. Procjene se za sad kreću u širokom rasponu od 10 do 20 tisuća godina.

 

Tako su zaključili znanstvenici Konstantin Batygin i Mike Brown, profesor astronomije planeta s Kalifornijskog tehnološkog instituta (CALTEC), koji su otkrili planet putem matematičkih modela i računalnih simulacija. Smatraju da je orbita tog planeta vjerojatno izdužena elipsa (što također treba imati na umu), čija putanja prolazi oko 200-300 astronomskih jedinica daleko od Sunca kada mu je najbliži, pa do čak 1200 astronomskih jedinica kada mu je najdalji. (AJ-Astronomska jedinica jednaka je prosječnoj udaljenosti Zemlje od Sunca, a to je oko osam svjetlosnih minuta).

 

Još je 2003. godine uočeno svemirsko tijelo nazvano Sedna, patuljasti planet manji od Plutona, dio Kuiperova pojasa koji sadrži više od tisuću svemirskih objekata, a nalazi se iza Neptunove orbite i proteže se do 50 astronomskih jedinica od Sunca.

 

 

Nova otkrića o Sedni u Kuiperovu pojasu

No, idućih je godina otkriveno da Sedna i još pet objekata u istom pojasu imaju istu točku najbližu Suncu i isti kut orbite u odnosu na rub Sunčeva sustava. Prema Brownovim riječima, to ne može biti slučajnost i to samo može značiti da je u pitanju velika gravitacijska sila koja ih je posložila na taj način. Ta bi sila morala dolaziti od planeta 10 puta veće mase od Zemljine koji je na udaljenosti 20 puta većoj od Neptunove. Nakon odbacivajja svih drugih mogućnosti, Brown i Batygin zaključili su da samo tijelo takve mase i udaljenosti može objasniti ponašanje Sedne i ostalih objekata u pojasu.

 

Sve simulacije tvrdile su isto: negdje u Kuiperovom pojasu nalazi se veliki planet. Zanimljivo je da su takvi planeti pronađeni oko većine drugih zvijezda čije je planete uspio uhvatiti svemirski teleskop Kepler, a Sunčev sustav doimao se kao iznimka, što nas također vodi u današnju temu. Inače, na sličan način je otkriven i Neptun, zadnji planet pronađen do danas. Prvo su uočeni neočekivani pomaci u Uranovoj orbiti pa je zaključeno da u daljoj orbiti postoji neki masivni planet. Zahvaljujući izračunima Urbaina Le Verriera astronomi su znali gdje bi se otprilike trebao nalaziti te je konačno uhvaćen teleskopom u rujnu 1846. godine.

 

No, novootkriveni planet je puno dalje. I kada je najbliži Suncu, bio bi gotovo dvaput udaljeniji od Voyagera 1, trenutno najdaljeg predmeta izrađenog ljudskom rukom, koji je do svoje sadašnje lokacije putovao preko 38 godina. Većinu vremena tijekom svoje 10-20.000 godina duge putanje oko Sunca, deveti planet nalazi se znatno dalje.

 

 

Elektromagnetski utjecaj naše zvijezde na svemirski okoliš

O otkriću se oglasila i NASA koja je izjavila da je premalo dokaza da takav planet postoji i da se s obzirom na udaljenost nalazi izvan Sunčevog sustava i daleko izvan područja utjecaja Sunčevog vjetra koji doseže do otprilike 120-130 astronomskih jedinica od Sunca, no pitanje koje će se pokazati kao okosnica teme u ova tri nastavka jest pitanje elektromagnetskog utjecaja na svemirski okoliš naše zvijezde, a time i na živi svijet koji je prožet tom mrežom zračenja. Dodajmo i to da je dr. Jim Green iz NASA-e poručio da je misteriozni planet “tek zvijezda u nastajanju”, što je također zanimljiva napomena, jer se zvijezde od planeta razlikuju po tome što emitiraju energiju.

 

U zadnjih desetak godina imali prilike čuti razne inačice scenarija transformacije svijeta i ljudske svijesti, pa ako ima vatre tamo gdje ima dima, možda ih ne trebamo odbaciti zato jer ne razumijemo prirodu nekih procesa. Sve te inačice bile su umotane u puno optimizma, koji nije nestao, ali su neke, kad je došlo njihovo najavljeno vrijeme, naizgled iznevjerila očekivanja. No, možda se premalo razmišlja o tome da svaki proces ima svoj tok, a možemo to izreći o formulom „koliko si se kretao prema dolje, toliko se moraš kretati prema gore“.

 

Ako se novim oko pogledaju neke informacije sačuvane iz davnina, vidjet ćemo da ima razloga za optimizam, ali ne i za nestrpljenje. Na kraju krajeva, ne postoji kraj života ni svemira, sve se zbiva u ciklusima i možda je najbolje vrijeme za živjeti ono u kojem je ciklus uzlazan. Jer kad jednom dođe do vrhunca, neće se tamo zadržati. U skladu s cikličnim ritmovima života i svemira, nakon nekog vremena opet će krenuti prema dolje prateći vječni krug promjena. Vrijeme u kojem mi živimo, koliko god opterećeno obrascima prošlih razdoblja, pokazuje simptome promjene razmišljanja, koja bi pak mogla imati veze s cikličnim kozmičkim utjecajima. Te su utjecaje stari narodi mapirali kroz Veliku (precesijsku) godinu.

 

 

Udubimo se u pojmove, nagrada je neizostavna

Da bi se dobila cjelovita slika i ustanovila moguća veza veza između precesije, cikličnosti povijesti, elektromagnetskog svemirskog okoliša i mogućih drugih svemirskih tijela, potrebno je udubiti se u neke pojmove, ali nagrada je neizostavna.

 

Drevne predaje posvuda po svijetu odjekuju idejom da se povijest kreće u ciklusima i da se u tim ciklusima smjenjuju zlatna i mračna doba. Pokretanje tih promjena povezuju sa sporim kretanjem zvijezda preko neba, tzv. Precesijom ravnodnevice, koje smatraju uzrokom i čuvarom tih ciklusa povijesti. Danas prevladava stanovište da je riječ tek o mitovima, da nikad nije postojalo nikakvo Zlatno doba te da je precesija tek ni sa čime povezana posljedica kolebanja Zemljine osi. Kao u usporenom filmu koji traje 24 tisućljeća Zemlja se vrti poput udarenog zvrka.

 

Ništa manji misterij ne predstavlja niti činjenica kako su stari, navodno tehnološki nepismeni narodi, mogli prepoznati takav dugotrajni višetisućljetni ciklus, čiji učinici daleko nadmašuju trajanje (barem današnjeg) pojedinačnog života. U knjizi „Izgubljena zvijezda mita i vremena“ Walter Cruttenden predstavio je poveznice podataka zbog kojih ispred naših očiju izrasta sasvim drukčija slika povijesti te mjesta i vremena na kojima se trenutno nalazimo.

 

Pa krenimo kroz te poveznice povremeno osvježivši pamćenje, kako bi se u konačnici neki naizgled nepovezani misteriji prošlosti stopili u jednu sliku, koje je možda dio i novootkriveno svemirsko tijelo koje možda ima orbitu po trajanju (procjene idu do 20.000 godina) vrlo blisku trajanju precesijske godine (24-25.000 godina).

 

 

Kako su zapravo nastale prve civilizacije?

Prije više od pola stoljeća sramežljivo su se začula prva pitanja u vezi toga kako su zapravo nastale prve civilizacije prije šest tisuća godina i malo kasnije. Gradile su neke nama danas nedostižne strukture, poznavali su elektricitet, principe krila za letenje, astronomiju. U četvrtom mileniju prije nove ere prenosili su granitne blokove od više desetaka pa i stotina tona, radili su operacije mozga, u Sumeru su naftni proizvodi još davno korišteni ne samo kao gorivo nego za izolaciju od vode i popločavanje. Mogli bismo tako unedogled, ali se iz svega navedenog i nenavedenog kristalizira jedno pitanje.

 

Zašto te civilizacije, s takvim znanjima, nisu s vremenom napredovale, nego su nazadovale? To je potpuno suprotno našem današnjem iskustvu kad se svaki novi izum razvija, unaprjeđuje i dovodi do tehnološkog i svakojakog drugog napretka? Astronomija, trgovina, urbanizam, kanalizacija, vodovod, kultura – zašto je u prošlosti sve to s vremenom propadalo umjesto da napreduje?
Dodajmo tome velike količine megalitnih ruševina – kamenih krugova, dolmena i sličnih astronomski poredanih stijena kojih ima svuda po svijetu. Najpoznatiji su u Velikoj Britaniji, ali najveći broj ih se vjerojatno nalazi u Koreji. Čemu su oni služili?

 

Postoje dokazi o tisućama visokorazvijenih kultura i civilizacija – koje su nestale. Koje sile utječu na to da čitava društva i ideologije nastanu u briljantnom obliku i potom erodiraju i na kraju tajanstveno bivaju izbrisani, pa čak i kad su trajali tisućama godina?

 

Mitovi svih tih civilizacija, i drugih po svijetu, uporno upućuju na neko davno Zlatno doba kojega su te civilizacije bile nasljeđe. Je li to tek mit ili ima istine u tim pričama? U školi smo, naime, učili da se civilizacija razvijala progresivno, pa je svaka sljedeća zamijenila prethodnu i bila naprednija od nje. I naš tehnološki napredak to potvrđuje, ako promatramo unatrag nekoliko stoljeća ili koju tisuću godina. Ali arheološki ostaci govore da to nije tako bilo u prošlosti.

 

Prije pet tisuća godina napredak civilizacija nije bio progresivan kao u zadnjih petsto godina. Većina znanja iz Egipta, Mezopotamije, doline Inda i drugih velikih civilizacija potpuno je zaboravljena sve do prije nekoliko stotina godina kad ih se počelo iskopavati. Čak je i većina toga o mlađoj grčko-rimskoj civilizaciji potpuno zaboravljeno tijekom tzv. Mračnog srednjeg vijeka i tek u osvit renesanse opet otkriveno.

 

Zaboravljeno nasljeđe tih kultura jest i to da razvoj civilizacija, ljudske kulture i duha nije linearan nego cikličan. Danas nijedna škola mišljenja ili teorija ne kreće s postavke dugoročnih povijesnih cikličnosti, mada stalno dolazi do novih otkrića o drevnoj naprednoj medicini, astonomiji i tehnologiji (mada drukčijoj nego što je današnja). Primjerice, danas nitko ne može objasniti nešto što se zove Terra Preta, skoro čarobno plodno amazonsko tlo koji se danas ne može stvoriti čak ni reverzibilnim putom, proučavajući postojeće tlo.

 

Mnoge drevne civilizacije imale su drukčiji pogled od nas. Smatrale su da se i život i trajanja civilizacija kreće u velikim ciklusima, i tako kruže od zlatnog doba do mračnog doba i natrag. Mezopotamske, indijske, egipatske, židovske i srednjoameričke kulture, a i Grci, sve su se referirale na prošla razdoblja višeg razvoja i opadanje “kvalitete”, dok današnjim povjesničarima ciklični hod povijesti predstavlja tek drevni mit.

 

Precesiju ekvinocija netko naziva ciklusom Juga, netko Velikim ciklusom ili Velikom godinom, Maje su je smatrale temeljnom mjerom vremena, Platon Savršenom godinom, a najuobičajenije ime – od Europe do drevne Kine – jest Velika godina. Temelji se na nebeskoj mehanici, baš kao dan i godina.

 

 

Uzrok precesije ekvinocija još uvijek je misterij

Zemljina vrtnja oko vlastite osi stvara dan i noć, a vrtnja Zemlje oko Sunca daje godinu. Za razliku od njih, uzrok precesije ekvinocija još uvijek je misterij. Na tu Veliku godinu se ne obaziremo previše, a ona je također kozmički mehanizam, vidljiv kroz precesiju, prividno kruženje zvjezdanog svoda koje je (prema starima) trajalo 24.000 godina. Danas se procjenjuje na duže – 25.770 godina, ali moguće je da će se i ta brojka morati korigirati zbog ubrzavanja kruženja precesija zadnjih desetljeća.

 

Precesija ekvinocija vidi se kao polagano pomicanje ravnodnevice unatrag u odnosu na kruženje zvijezda tj. u odnosu na pozadinu koju čine zviježđa zodijaka. Prije dvije tisuće godina, ako biste gledali istočno nebo prije izlaska sunca na dan proljetne ravnodnevice, vidjeli biste zviježđe Riba na mjestu gdje će sunce izaći. Danas vidimo kako se Riba povlači, dok je Vodenjak sve vidljiviji (to je značenje fraze „osvit Doba Vodenjaka“). Potrebno je oko dvije tisuće godina da se ravnodnevica pomakne kroz svako suzviježđe. Tijekom razdoblja od 24.000 godina krug je zatvoren i dolazi na početnu točku. Stari narodi diljem svijeta znali su za to kretanje – Egipćani, Grci, Indijci, Maje, Hopi indijanci – pa su ga čak uključili u konstrukciju svojih glavnih spomenika.

 

Klasični indijski i vedski tekstovi i inače tu Veliku godinu dijele na razdoblja, baš kao i grčki tekstovi u kojima ih se naziva zlatnim, srebrnim, brončanim i željeznim dobom ili dobom bogova, polubogova, heroja i čovjeka. Ovo zadnje je znano i kao Željezno doba, najmračnije razdoblje, dok je Zlatno doba bilo vrijeme prosvjetljenja. Egipćani su također smatrali da su u starijim razdobljima ljudi bili višeg znanja i prosvijetljeni. Oni si pričali o „Prvom vremenu“ (kad ciklus precesije započinje novi krug, na vrhuncu Zlatnog doba).

 

U „Prvom vremenu“ živio je Ra, čovjek-bog i prvi vladar Egipta, koji je stvorio mnoga velika egipatska postiguća. Možda nije bio bog nego čovjek prosvjetljenijeg doba? U Bibliji, u knjizi Danijelovoj, on interpretira san kralja Nabukodonosora. Govori o „velikoj slici“ koju se lako može povezati s „velikom godinom“ jer ne samo da spominje četiri razdoblja po grčkim metalnim imenima, nego ih je čak stavio u pravi redoslijed. Glava slike je od zlata, grudi i ruke su od srebra, brončani su trbuh i butine, dok je Željezno doba najniži dio „velike slike“. Danijel je spomenuo i to da je na stopalima sa željezom bila pomiješana glina.

 

 

Cikličnost povijesti svijeta temeljena na precesiji ekvinocija

U svakom slučaju, znanje o tim ciklusima pomalo je zaboravljeno kako je nastupilo Željezno doba. No, ostali su tragovi znanja.

 

U Indiji, danas možda civilizaciji s najdužim kontinuitetom, razdoblja na koja se dijeli precesija ekvinocija zovu se Juge, a svako ima svoje osobine. U knjizi „Sveta znanost“ koju je 1894. napisao Swami Sri Yuketswar u uvodu se kratko ocrtava cikličnost povijesti svijeta temeljena na precesiji ekvinocija. U vrlo malo riječi u toj je knjizi predstavljena vizura koja daje smisao arheološkim nalazima. U njoj je ciklus od 24.000 godina podijeljen na dva ciklusa – 12.000 godina pada i 12.000 godina uspona. Nakon zatvaranja kruga sve kreće ispočetka.

 

Svaka polovica kruga (silaznih i uzlaznih 12.000 godina) podijeljena je na četiri Juge koje ne traju jednako nego u omjerima 1:2:3:4, s time da je najviše doba i najduže, a osnovica je 1200 godina.
S početnom točku u Ovnu (temeljeno na jesenskoj ravnodnevici), na početku opadajućeg niza je Satja Juga ili Zlatno doba koje traje 4800 godina. Slijedi ga Treta Juga ili Srebrno doba – 3600 godina. Potom, Dwapara Juga ili Brončano doba – 2400 godina i konačno Kali Juga, Željezno doba, najniži period, koji traje 1200 godina.

 

Tijekom dugog opadanja rečeno je da svijest slabi i blijedi, zbog čega svjetlo civilizacije postaje mutnije i svijetli slabije. Ali potom, baš kao kod godišnjih doba, nebeski ciklus se pomalo pokreće u suprotnom smjeru pa se sve više svjetla ili mudrosti postupno vraća na Zemlju. Doba se počinju uspinjati pa slijedi novih (uzlaznih) 1200 godina Kali Juge, pa 2400 godina Dwapara Juge, 3600 godina Treta Juge i na kraju ciklusa novo Zlatno doba koje traje 4800 godina i krug opet kreće ispočetka. A u tih 24.000 godina Zemlja približno prođe kroz sve znakove Zodijaka.

 

Držeći sve spomenuto na umu, u sljedeća dva nastavka pred našim očima počet će se stvarati moguće veze između precesije kao mjerača količine kozmičkih utjecaja i posljedične cikličnosti razvoja civilizacije, te ćemo saznati gdje smo sada prema tom “svemirskom satu”… (kraj 1. dijela)

 

Autor: Anima Mundi/7Dnevno

(0)



This post has been seen 177 times.

Gdje smo sada prema ‘svemirskom satu’ koji nas određuje?

| Slider, Zanimljivosti |
About The Author
-