Ispovijest ratnog veterana: Nema razlike između mrtvog Srbina, Hrvata ili Bošnjaka

Kad su ranjeni, svi isto krvare, svakoga isto boli i samo majku zovu i spominju žene i djecu. Isto tako, vidio sam i jako puno mrtvih, barem stotinu sam ih okrenuo svojim rukama i, vjerujte, svaki izgleda jadno i tužno i nema razlike između mrtvog Srbina, Hrvata ili muslimana. Svi su tužni da ne mogu biti tužniji.

 

 

Živa biblioteka funkcioniše baš kao prava biblioteka, gdje čitaoci dolaze da pozajme “knjigu” na određeno vrijeme. Postoji jedna razlika – knjige u Živoj biblioteci su ljudi, i knjige i čitaoci imaju priliku da uđu u pravi dijalog. Knjige u Živoj biblioteci su ljudi koji predstavljaju grupe koje su često meta predrasuda i stereotipa, i koji su često žrtve diskriminacije, predrasuda i socijalne ekskluzije. U ovoj biblioteci, knjige ne samo da mogu da pričaju, već mogu i da odgovaraju na pitanja čitalaca, kao i da postavljaju pitanja i da uče. Žive biblioteke se organiziraju pod okriljem USAID-ovog projekta PRO-Budućnost.

 

Jedan od učesnika Žive biblioteke koji pred prisutnima priča svoju priču je i Nesib Subašić iz Zenice, ratni veteran. On kaže da se Živoj biblioteci priključio na poziv Helsinškog parlamenta građana Banjaluka, a do njega su došli kada su pročitali knjigu koju je napisao: „Ratni veterani-potrošeni ljudi“.

 

„Svidjelo im se to moje pisanje i pozvali su me da se priključim radu Žive biblioteke, što sam i prihvatio. Samo učešće u ovoj priči mi znači jako puno. Imao sam priliku da razgovaram sa mladima, najviše iz Republike Srpske, a rekao sam im svoju istinu o ratu i sve ono što sam ja doživio kao pripadnik bosanske armije, ali na drugoj strani čuo sam iskustva drugih koja su za mene bila nova. Shvatio sam da i na srpskoj strani nisu svi bili bradonje i koljači, i tamo je bilo jako finih i razumnih ljudi, ali njihov glas se nije čuo. Zbog tih razgovora i moja su iskustva obogaćena“, rekao je u ispovijesti za BUKU Nesib Subašić.

 

Prisjeća se da je u rat krenuo kao dobrovoljac, bez razmišljanja. Iako je imao priliku da sa porodicom ode u Holandiju, ipak je ostao u Bosni i Hercegovini i bio je pripadnik bosanske armije.

 

„Ostao sam i, što je najgore, ostavio sam i svoju porodicu, suprugu i dvije kćerke da učestvuju u svemu što nam se dešavalo. Danas se, nakon svega, kajem što sam ostao ovdje. U ratu sam počeo od vojnika, izviđača, diverzanta, pa sam bio u komisiji za razmjenu ratnih zarobljenika 7. korpusa, a na kraju sam bio i oficir za vezu između Armije BiH, HVO-a i srpske vojske“, rekao je Subašić.

 

Kaže da se ratnog perioda i danas jako dobro sjeća, kao se da juče sve izdešavalo i upravo ga to boli. Kaže da bi najsretniji bio kad bi postojao doktor koji bi mu izvadio dio mozga u kome su ta sjećanja pohranjena i da nakon toga bude rasterećen ratne prošlosti. Nesib kaže da vrlo često sanja rat i ratne prijatelje i dodaje da su danas svi razočarani i pitaju se zašto smo se morali ubijati.
Nesib Subašić smatra da je veoma važo pričati o prošlosti i prisjećati se prošlosti da bismo se na taj način suočili sa onim što nam se desilo.

 

„Nakon svake Žive biblioteke, ja se osjećam bolje, jer izbacim iz sebe puno toga, a isto tako želim da ljudi na drugoj strani, koji su mi bili protivnici, vide i moju istinu, čuju i moju priču. Ovdje sve tri strane pišu svoju istinu, ali važno je da čujemo jedne, druge i treće i da razmijenimo svoja iskustva. Desilo mi se da me pripadnik Vojske RS izgrli i izljubi i kaže da me sluša kao da svoju priču sluša. Na svim stranama, ako su ljudi imalo normalni, isto razmišljaju o ovim stvarima. Ali, sa druge strane, ti ljudi, ako nisu uvezani i nisu članovi neke političke partije, odbačeni su i ne postoje, a takva je situacija i sa mnom“, kaže Subašić.

 

Subašić ističe da mlade ljude sa kojima je razgovarao interesuje da li je dobrovoljno pristupio ratu, da li se pokajao zbog svega toga, koji mu je bio najteži trenutak i da li bi ponovo uzeo oružje.

 

Kada je riječ o trenutnom stanju u BiH, Nesib kaže da je situacija veoma loša i biće sve lošija, jer se ne radi ništa da se ta situacija popravi.

„Bogati koji nisu zaslužili svoje bogatstvo sve su bogatiji, a sve većio dio ovog naroda je sve siromašniji. A ne smijemo zaboraviti da i iz kuće puno toga dolazi. Mladi su frustrirani, gledaju svoje roditelje koji im ne mogu omogućiti ni pristojno školovanje, ni odjeću, ni džeparac i naravno da su razočarani. Bojim se da kod omladine postoji stepen mržnje i sutra bi se bez razmišljanja uhvatili oružja“, ističe naš sagovornik.

 

On kaže da su, nakon svega, njegova osjećanja podijeljena, a priča da je nedavno dobio odbijenicu od Ministarstva za boračka pitanja, kada je tražio novčanu pomoć za nostrifikaciju  diplome njegove kćerke, koja je magistrirala likovnu umjetnost u Istanbulu, a ta nostrifikacija košta 1.000 KM.

 

„U takvim situacijama je normalno da sam razočaran i frustriran. Pitam se zašto moja kćerka nema pravo da se plati ta nostrifikacija? Onda se pitam zašto sam ostao u svemu ovome, zašto nisam otišao u Holandiju, jer bismo i moja porodica i ja bili pošteđeni maltretiranja. Ja ne radim, i ne moram raditi, ali računao sam da bi moje kćerke možda mogle dobiti neku olakšicu u ovoj državi za koju sam ja dobro podmetnuo svoja leđa. Nikakve olakšice ni ja ni moja porodica nismo imali od kraja rata do danas“, rekao je Nesib.

 

Priča da živi u kući bez građevinske dozvole, a Opština mu traži 14.000 KM za prvo i jedino stambeno rješenje. Subašić se prisjeća da je tražio i stipendiju od Ministarstva za boračka pitanja za kćerke dok su mu studirale, ali ni te stipendije nisu dobili, a zadnjih šest godina se privatno liječi sa dijagnozom zapušteni postratni traumatski sindrom, koji u stresnim situacijama proradi.

 

„U trenutku kad nemam posao, kad moje kćerke nemaju nikakvu prednost, ogorčen sam i pitam se zašto sam ostao ovdje i zašto sam učestvovao u svemu ovome, a sa druge strane budem sretan jer znam da sam spasio barem pedeset ljudi u ratu i možda je to bio moj zadatak. Uvijek nekako važem kada razmišljam o tome da li je dobro što sam ostao ovdje ili bi možda bilo bolje da sam otišao iz BiH na početku rata“, kaže Nesib.

 

Kada razmišlja o budućnosti mladih u BiH, Nesib kaže da je ona neizvjesna i da je ogorčen pri pomisli na stanje u državi, a većina njegovih prijatelja dijeli njegova razmišljanja.

 

„Od države ne dobijam ništa, dobio sam samo jednom određeni novčani iznos za učestvovanje u ratu, ali nakon toga ništa. Imam 56 godina i premlad sam za penziju, nedostaje mi radni staž, jer imam samo 19 godina radnog staža, a ko bi mene sad zaposlio. Ne primaju mlade ljude, a da bi mene primili. Moja supruga radi i to je jedini izvor primanja od kojeg živimo. Ja se snalazim, nešto lagano prodam, nekad nekoga odvezem negdje, pa mi plate, ali apsolutno nigdje sebe ne vidim“, rekao je Subašić.

 

Na kraju našeg razgovora, Nesib Subašić nam je rekao da je na svim Živim bibliotekama mladim ljudima pričao da je vidio mnogo teško ranjenih.

 

„Svaki ranjenik u tim momentima doziva majku i govori ’joj, majko, boli me’, a niko ne govori ’joj Alija, joj Slobo, joj Tuđmane’, njihova imena su psovali. Kad su ranjeni, svi isto krvare, svakoga isto boli i samo majku zovu i spominju žene i djecu. Isto tako, vidio sam i jako puno mrtvih, barem stotinu sam ih okrenuo svojim rukama i, vjerujte, svaki izgleda jadno i tužno i nema razlike između mrtvog Srbina, Hrvata ili muslimana. Svi su tužni da ne mogu biti tužniji“, rekao je Subašć Nesib, ratni veteran iz Zenice.

(48)



This post has been seen 720 times.

Ispovijest ratnog veterana: Nema razlike između mrtvog Srbina, Hrvata ili Bošnjaka

| Bosna i Hercegovina, Slider, Život i stil |
About The Author
-