Ispovijst trinaestogodišnjeg Bege: Probudio sam se među leševima

Bego Bektić bio je 13-godišnji dječak kada je u julu 1995. u Maršu smrti krenuo prema “tamo nekoj Tuzli”. Za naš magazin on priča šta je doživio i kako se jednog momenta probudio “među mrtvima”.

Blizu 5.000 učesnika, u petak 08 jula 2016. godine, krenulo je na pješački pohod Marš mira “Nezuk – Srebrenica 2016” koji se održava u okviru obilježavanja 21. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, radi odavanja počasti žrtvama genocida, te podsjećanja na stravične zločine u julu 1995. godine.

U koloni što je krenula iz Nezuka je i Bego Bektić kao jedan od organizatora marša mira, koji je 1995 preživio Marš smrti. Bego je Načelnik odjeljenja za društvene djelatnosti i javne servise u opštini Srebrenica. Kada je ‘92 godine počinjao rat Bego je bio običan trinaestogodišnji, seoski dječak:

„Ni sanjao nisam da će se desiti rat. Kada je sve to počelo ja sam išao u školu. Svako malo nastava je prekidana zbog granata i ratnih dejstava. Nismo imali ni knjige kako treba, oskudjevalo se i u adekvatnoj odjeći i obući. Nije bilo ni hrane dovoljno. Nadali smo se boljem, zamišljajući kako žive naši vršnjaci tamo gdje nema rata. Te nesretne ‘95. godine kada je Srebrenica pala i izgorjela, krenuli smo prema nekoj Tuzli. Svako od nas pojedinačno, ko je bio u toj koloni, mogao bi napisati knjigu ili snimiti film i svi da budu različiti. Ja nisam ni znao šta je ta Tuzla i gdje je to jer u dotadašnjem mom životu sam išao najdalje do Bratunca udaljenog 10 kilometara“.

Bego Bektić

Buđenje među mrtvima

Bego je put Tuzle krenuo kroz šumu sa komšijama i poznanicima. Sa roditeljima se teško rastao ali takav je bio dogovor kako bi imali veće šanse za preživljavanje.Već u prvo predvečerje puta upali su u zasjedu.

„Počelo je pucati sa svih strana. Osjetio sam da me nešto tvrdo udarilo u glavu i izgubio sam svijest. Ne znam nakon koliko vremena sam se probudio i vidio oko sebe samo mrtve ljude. Sve je mirisalo na krv. Taj miris i danas osjećam. Iz šume sam izašao na jedno brdo i tu sam zatekao dosta naroda i ranjenika kojima se nije moglo pomoći. Nisam znao gdje sam, jer nisam poznavao put. Jedni su išli naprijed, drugi nazad, bila je strašna konfuzija, niko nije znao šta se dešava. Oni snažniji, koji su znali put, nekad tokom noći su otišli dalje a ostali su civili, ranjeni i izbezumljeni ljudi“.

Bego je tu ostao jedan dan i noć i kako kaže nagledao se užasnih scena. „Bilo je mnogo teško ranjenih kojima se nije moglo pomoći. Velike julske vrućine su pogodovale da se rane začas ucrvaju. Ljudi su umirali u strašnim mukama.“ Sa još nekoliko djece Bego je najzad odlučio da krene u nepoznato. Niz potok su došli do asfalta, I tu je bilo mnogo mrtvih i ranjenih. Morali su sačekati noć kako bi mogli preći put. Masa ljudi ostavljala je trag u visokoj travi i oni su, tumarajući po tim tragovima, nekako prešli Crni Vrh i došli nadomak Baljkovice gdje su se vodile borbe i nisu mogli dalje. Imali su sa sobom mali tranzistor na kojem su čuli da Žepa još nije pala i tako su odlučili da se vrate nazad.

„Vraćali smo se istim putem kojim smo došli. Nas nekoliko djece i neki ljudi koje nisam poznavao. Nismo imali hrane. Bili smo gladni. Srećom te godine je dobro rodilo voće koje smo brali. Jeli smo i puževe. U rančevima kod poginulih našli bi smo po neku konzervu nareska, što ga je UNPROFOR bacao u paketima. Bilo je tu i pokvarene hrane ali nismo imali izbora. To smo jeli kako bi preživjeli. Bez hrane se nekako i može ali bez vode je teško, ljudi počnu halucinirati“, kaže Bektić.

Nazad u rodno selo

Poslije nekoliko dana Bego je došao nazad u svoju Sućesku. Tu su našli nešto hrane i poslije 12-13 dana prvi put je okusio hljeb. Odatle su krenuli prema Žepi, gdje su poslije nekoliko dana mukotrpnog puta kroz šume i potoke stigli u najgore vrijeme. Žepa je padala, mnogo ljudi se željelo predati. Poučeni onim što su vidjeli i doživjeli proteklih dana, Bego i ostali sa njim se nisu željeli predati i vraćaju se nazad. U rodnoj Sućesci je ostao još nekoliko dana. Bilo je razmišljanja da ostanu i tu prezime, međutim sve je bilo zapaljeno, nije bilo hrane i opet su krenuli put Tuzle. Bilo ih je 27 u grupi.

„Bilo je puno stresnih situacija. Posebno noću kada ideš a ne znaš gdje ćeš stići. Išli smo drugim putem prema Vlasenici i Kladnju. Imao sam sreću da preživim devet zasjeda i ostanem neozlijeđen. Nakon 63 dana, negdje kod Kladnja, smo prešli na slobodnu teritoriju“, priča Bego i kao najteži momentat koji će mu u sjećanju ostati dok je živ ističe: „Ne znam tačno gdje je to bilo, negdje oko Crnog vrha čini mi se, bio sam veoma žedan i sišao sam u potok da se napijem vode. Pio sam i krenuo uz potok. Nakon nekoliko desetina metara u potoku iz kojeg sam pio, naišao sam na leševe mrtvih ljudi. To ne mogu zaboraviti nikad“.

Bego je preživio rat i poslije toga, kako ranije nije nigdje išao, proputovao je sve kontinente. Bio je u obje Amerike, u Australiji, u Kambodži, na Tajlandu u Japanu i diljem Evrope. Nakon završenog fakulteta mogao je ostati u Sarajevu, nije to želio. „Ne volim grad. Zato sam se i vratio u svoje selo, gdje i danas živim. Dolazim svakodnevno u Srebrenicu na posao. U selu mi je najljepše, tu dišem punim plućima i tu namjeravam ostati“, kaže Bego na kraju.

Kolona iz sela Nezuk kod Tuzle ide tri dana u obrnutom smjeru, “stazama spasa”, dugim 100 kilometara, kojima su prelazili Srebreničani u ljeto 1995. godine, tražeći spas na slobodnoj teritoriji u Tuzli. Iz mjesta Borak u Žepi 9. jula kreće druga kolona marša mira, Žepa – Srebrenica – Potočari sa nekoliko stotina učesnika. Neki učesnici ovogodišnjeg marša su već danima na putu. 30-tak članova italijanskog udruženja „Nomadska republika“ krenuli su prije mjesec dana iz Trsta i do Srebrenice će prepješačiti više od 1.000 kilometara. Tu su učesnici iz BiH, Evrope i svijeta, novi ili neki koji su bili stalni učesnici i u proteklim godinama iz Italije, Francuske,Turske, Švicarske, Njemačke, po prvi put 50 učesnika iz Jordana …itd

Po dolasku u Potočare popodne 10. jula učesnicima”Marša mira” će se ispred ulaza u Memorijalni centar pridružiti i 250 učesnika biciklističkog maratona “Bihać – Potočari 2016”, 23 učesnika “Supermaratona Bihać – Potočari 2016”, 500 bajkera iz cijele regije, pet ultramaratonaca iz Vukovara, zatim učesnici Marša mira Žepa – Potočari, kao i 20 atletičara iz Goražda koji prvim “Maratonom mira”, žele na simboličan način povezati tri “zaštićene zone” UN-a Goražde, Žepu i Srebrenicu.

(22)



This post has been seen 511 times.

Ispovijst trinaestogodišnjeg Bege: Probudio sam se među leševima

| Slider, Šokantno |
About The Author
-