KAKO U BIH STIŽE NEKVALITETNO MESO: Na nekim graničnim prelazima gužve za uvoz, a na drugima nikad

Suad Selimović, iz Udruženja za poljoprivredu i prehrambenu industriju Kantonalne privredne komore Tuzla, u razgovoru za Radio Slobodnu Evropu otvoreno govori o kvalitetu prehrambenih proizvoda koji dolaze u BiH. Smatra da ni BiH sigurno nije izuzeta od nekvalitetnog mesa koje dolazi u BiH.

 

Selimović ističe da je ogroman problem neuređena zakonska regulativa koja ulazak takvih roba omogućava, kao i ogroman stupanj korupcije na graničnim prelazima

Ovih dana mnogo slušamo o hrani koju konzumiraju građani. Jesu li građani svjesni toga kakvi se prehrambeni proizvodi uvoze BiH?

S obzirom na rad naših carinskih službi i odnosa njihovih službenika prema službi i državi za koju rade, lako je moguće da preko naših granica uđu vrlo sumnjive robe koje su neprovjerenog kvaliteta. Pogotovo što Zakon o sigurnosti hrane kao i podzakonski akti tog zakona omogućavaju da ta roba bez ikakve kontrole dođe na tržište. Znači, nije obaveza na granici ni da prođu laboratorijsku kontrolu, te vrlo lako prehrambeni proizvodi iz svih zemalja svijeta mogu doći na police trgovina u BiH.

Vidjeli smo što s dogodilo u Hrvatskoj. Meso je iz trgovačkih lanaca povučeno zbog sumnjivog kvaliteta. Šta bi trebala da učini BiH?

Sada bi trebala reagirati Agencija za sigurnost hrane, ali ključna je Uprava za indirektno oporezivanje kao i Carinska služba. Zatim, sama organizacija unutar granica. Naime, mi imamo graničnu službu koja kontroliše lica, imamo službu sanitarnih veterinarskih inspektora koji su entitetski raspoređeni i imamo carinsku službu. To su tri službe koje uopšte ne komuniciraju i svaka radi za sebe. Kada dođu isporuke na granicu, svakog službenika treba pojedinačno tražiti. Čak se događalo da ljudima kažu da je neki službenik kod kuće, ali da ga se može pozvati i on će odmah doći i učiniti vam uslugu. Jasno je onda, da ako vi nekoga pozovete ko taj dan ne radi, da se radi o uzimanju mita.

Često govorite o zakonskoj regulativi koja je neadekvatna. Možete li biti malo konkretniji, koji su njeni nedostaci?

Kada već govorimo o mesu, inspektori bi morali imati zakonsku obavezu da uzimaju uzorke. Međutim, u našim zakonima stoji da je poželjno uzeti uzorak ili ako to inspektor sam procijeni. Ako pogledamo samo kako je to regulirano u nama najbližoj Hrvatskoj, onda ćemo vidjeti da je njihov inspektor obavezan uzeti uzorak mesa i poslati ga na laboratorijsku analizu. Tek kada uzorak bude vraćen inspektoru, on stavlja svoj pečati i potpis i odgovara za njegov kvalitet. To u BiH nije slučaj. Kod nas se ne može znati, ako se primjerice otkrije neka nepravilnost u hrani, na kojem je graničnom prelazu ta hrana uvezena. A da ne govorimo da se ne može znati ni koji je inspektor dozvolio ulazak takve robe u BiH. Imali ste prije nekoliko dana javna reagiranja – zašto su na nekim graničnim prelazima u BiH stalno gužve za uvoz, a na nekim nikada nikoga nema. To jasno govori da tamo gdje su gužve, tamo i rade inspektori koji su lako podmitljivi. Mi smo imali taj problem na granici i kada smo izvozili naše proizvode, kada su ti ljudi na granicama uzimali do 15 KM po kamionu da bi on mogao izaći iz BiH.

Kao takvi, imamo li mi ikakvu šansu za ulazak u EU?

Nama je Europska unija šansa da se uredi taj sistem, da mi primijenimo zakonske tečevine EU koje su godinama građene, gdje je mogućnost za korupciju svedena na minimum. Sigurno i tamo ima onih koji pokušavaju biti koruptivni, ali vrlo brzo budu otkriveni i budu sankcionisani. Poslije toga ne ostaju na radnom mjestu gdje su radili.

Koliko je kvalitetna poljoprivredna proizvodnja u BiH?

Pa to i jeste osnovna preporuka – da koristimo što više naše proizvode. Jer naši proizvođači se zaista drže kvaliteta. Mi smo imali nedavno posjetu jednom mlinu u Kalesiji. Kada su potencijalni kupci iz Turske vidjeli da taj mlin nema tehnološku mogućnost dodavanja izbjeljivača ili nekih drugih surogata brašna, odmah su naručili oko tri hiljade tona brašna. Jer mi imamo tehnologije koje ne omogućavaju korištenje kojekakvih aditiva, zaštitnih sredstava protiv kvarenja ili poboljšivača okusa i mirisa. Nivo naših tehnologija je na jednom prirodnijem procesu. Također, ako govorimo o primjeni pesticida u poljoprivrednoj proizvodnji, trebamo samo uzeti u obzir činjenicu da je jedan litar takvog preparata nekoliko stotina maraka. Zamislite, koji bi voćar ili povrtlar u BiH uložio hiljade maraka u takve preparate? Mi ipak pribjegavamo onim preventivnim mjerama zaštite biljnih i gotovih proizvoda. Tako da potrošači u BiH treba da budu sigurni i imaju povjerenje u domaće proizvode. Naravno da je sada „in“ trošiti neke evropske proizvode. To jeste „in“ ako želimo zadovoljiti svoju taštinu.

Nedavno su u BiH boravili ruski inspektori. Budući da ste i sami vidjeli njihove ocjene, kažite nam kako se sve završilo? Jesu li imali zamjerki?

Imao sam priliku pročitati nalaz ruskih inspektora koji su bili u BiH. Njihova osnovna zamjerka je da na pečatima inspektora fitosanitarne zaštite nema oznake države BiH. Jer, u Međunarodnoj trgovini države su te koje su priznate kao subjekti trgovine. Mora se znati porijeklo robe, iz koje države ta roba dolazi, a ne je li ta roba iz nekog entiteta ili nekog distrikta. Njihovi informatički sustavi ne prepoznaju unutrašnju podjelu ili organizaciju bilo koje države u svijetu. Zatim, zamjeraju što u BiH ne postoji informatička baza podataka izvoznika i količina roba koje su isporučene na rusko tržište. Jer, svakodnevno zbog porijekla proizvoda oni traže da im se dostavljaju količine koje su isporučene. Također, jedna od važnijih primjedbi je bila to što imamo fitosanitarne i veterinarske inspektore na entitetskom nivou, kao i laboratorije, a koje obavljaju države poslove. Tu svakako treba naglasiti da mi unutar Ministarstva vanjske trgovine BiH imamo sektor inspektorata, ali koji nikada nije popunjen. Zatim, ruskim inspektorima je posebno bilo nejasno da su određene certifikate pronašli na terenu, a koji su ovjereni. Oni bi, naime, baš kao i pečati, trebali biti držani pod ključem. Mora postojati prostor u koji ne može svako imati pristup i doći do pečata. Traži se odgovornost od onoga koji raspolaže tim pečatom. Oni su ustanovili da pečatom može raspolagati ko hoće, da se ovjereni certifikati mogu dati bilo kome, bez ikakve kontrole, pretrage i analize. Oni su rekli da, kada je u pitanju proizvodnja, tu nema problema. Problem su, naime, državne organizacije i neuvezane institucije. Ako krenemo u EU, ti problemi će sigurno morati biti riješeni.

(126)



This post has been seen 1859 times.

KAKO U BIH STIŽE NEKVALITETNO MESO: Na nekim graničnim prelazima gužve za uvoz, a na drugima nikad

| Nekategorisano | 0 Comments
About The Author
-