‘KUPIO SAM STAN U 35. GODINI OD SVOJIH PARA, BEZ POZAJMICE I NASLJEDSTVA. KAD LJUDI ČUJU KAKO, NE VJERUJU MI’

Kome god kažem da nisam podstanar, taj se šokira. Pa otkud stan u Srbiji u tim godinama… Eto otkud stan… Krvavo je zarađen!

 

 

“Čitam tekstove o ljudima koji s platom od 300 eura mogu da uštede i za šoping i – potpuno im vjerujem! Recimo, pušač mjesečno potroši 50 eura na cigare, što je 600 eura godišnje.

 

Odakle ljudima 600 eura? Pa eto odakle, ako ne puše i štede dosljedno, imaće te pare. Isto tako i mene ljudi gledaju u čudu kad čuju da sam sam kupio stan sebi. A ne znaju kako je došlo do toga. Zato želim da sve lijepo objasnim”, priča Nikola Stanković (38), koji za “Telegraf” objašnjava kako je prije tri godine došao do svoje nekretnine…

 

“Da ne lažem, imao sam ludu sreću nesretnih devedesetih jer mi se ujna udala za Grka i živjeli su na Halkidikiju. Ja sam od srednje škole svakog ljeta sjedao u prijevoz i klaj-klaj do Grčke. A tamo kreće rintanje.

 

U to vrijeme su još bile drahme u Grčkoj, pa sam tako radio za lokalne Albance i Grke prodavao krofne. Dogovor je bio sličan onom današnjem – 100 drahmi po krofni ide nama (danas je to 50 centi), a ostatak vlasniku.

 

Oni su uzimali debele pare. Neki Albanci, a to su oni koji su po čitav dan izgarali na plaži, znali su da uzmu dnevno i po sto maraka. Ja sam bio mlad i nisam mogao toliko da se žrtvujem, a i sunce mi nije baš mnogo prijalo za zdravlje. Ja sam radio svakog dana od 10 ujutru do 14 h. Za to vrijeme uzeo bih oko današnjih 40 eura.

 

Nekad bih produžio i odradio cio dan, pa bih imao dosta više novca.

 

I tako minimum dva mjeseca. Ujutru ustanem, odem na plažu, pržim se po suncu, prodajem, vratim se kod ujne oko 15 h, popijem dva litre vode, pa se komiram. Albanci su bili stvarno neumorni. Nije ni čudo što danas drže pola Grčke. Vrijedni, organizovani, dolazile su čitave familije i radile.

 

Kad se vratim u Srbiju, kupim sebi nešto, ali sitno. Ostatak stavljam u štek. Bio sam srednjoškolac, pa brucoš na Filološkom fakultetu i ništa me nije ometalo da idem i da radim. Roditelji su imali male plate, prosvjetni radnici, živjeli smo teško, ali smo se složili da se te moje pare neće trošiti i da će ih čuvati u šteku. Tako je i bilo.

 

Pare su ubacili u banku. Kamate su bile ogromne tada, ne kao ove danas – potpuno se ne isplati da nešto štediš na računu. Tu negdje nakon 2000. godine si na 10 godina štednje mogao da uzmeš hiljadu eura od banke, na kamatama, nije malo.

 

Danas je to nemoguće.

 

Dok sam studirao sam radio za neke sitne pare, živio s roditeljima, tu platu sam uvijek trošio, nemoguće je bilo prištekati.

 

I tako dođe meni moja 35. godina, a imam fine pare u banci. Netaknute. Mogao sam da kupim lijepe stvari, nova kola, ali nisam. Ja sam odlučio da probam da kupim stan. Istina, našao sam mali stan na 15 kilometara od Beograda. Cijena stana – 26.000 eura. Uslovan. Useljiv. Taman toliko sam imao.

 

Kome god kažem da nisam podstanar, taj se šokira. Pa otkud stan u tim godinama… Eto otkud stan… Krvavo zarađen na grčkim plažama u najljepšim godinama. Samo tako je moguće.

 

I, naravno, nema šanse da bih uspio da mi nije bilo ujne kod koje sam spavao.

 

Da zaključim – znao sam mnoge mamine i tatine sinove koji su nosili nove fensi patike dok smo svi grcali u bijedi i rintali. Sad ih nema nigdje na mapi. Nisu umjeli s novcem”, iskren je Nikola.

Izvor: Hayat.ba

(880)



This post has been seen 966 times.

‘KUPIO SAM STAN U 35. GODINI OD SVOJIH PARA, BEZ POZAJMICE I NASLJEDSTVA. KAD LJUDI ČUJU KAKO, NE VJERUJU MI’

| Slider, Život i stil |
About The Author
-