Milan Lukić: Nisam imao razloga da silujem muslimanke, Srpkinje su mnogo ljepše!

Donosimo vam intervju koji je s osuđenim ratnim zločincem iz Višegrada Milanom Lukićem napravila argentinska Pagina 1/2, a koju je preveo beogradski Nedeljnik.

Razgovarao: Santjago O'DONELI (priredila: Jovana RADOVANOVIĆ, nedeljnik.rs)

Nepoznati detalji iz života Srbina koji je u Hagu pravosnažno i konačno osuđen na doživotnu robiju zbog najsurovijih ratnih zločina

Tip ima 52 godine, telo i lik zavodnika iz turskih serija i glas Deda Mraza.

“Bonđorno! Ja sam Milan Lukić!”

Pozdravlja veselo, neodoljivo, zavodljivo, preko telefona iz zatvora najviših mjera sigurnosti u Estoniji. Tamo, poslan od Haškog tribunala, izdržava doživotnu robiju zbog mučenja, ubistava i etničkog čišćenja.

Nakon 25 godina šutnja progovorio je ne bi li napravio dobar publicitet za izlazak iz zatvora. Želi da živi u Argentini, između ostalog i kako bi savjetovao vladu po pitanju povraćaja Malvinskih ostrva (Folklandi, prim. ur.). Kaže da zna jednu tajnu koja može poslužiti kako bi se Britanci ubijedili da im je bolje da vrate ostrva. Da. Također, kaže da nikada nije ubio ni mrava.

Lukić je već odlučio. Kaže da ne želi da zakorači u Bosnu, zemlju njegovih roditelja, niti Srbiju, zemlju za koju se borio. Želi da se vrati tamo gde je pobjegao nakon pakla, u beskrajnu dolinu, tu ogromnu metropolu, gdje niko ne poznaje njegov lik niti ime, gdje može da legne da spava makar nakratko a da ga niko ne juri sa ciljem da ga ubije. Da se vrati u usvojenu zemlju koju je jedva upoznao, a odakle su ga ščepali 2005. godine kako bi ga poslali tribunalu. U zemlju nacista i nestalih. Argentinu. Buenos Ajres. Ovdje.

“Rodio sam se u Srbiji, ali moje srce je u Argentini. Ako izađem iz zatvora prije smrti, mjesto gdje želim da odem je Argentina.”

Vi mislite da će Argentina prihvatiti kriminalca koji je osuđen za etničko čišćenje?

Zašto me ne bi prihvatila nakon što su onako prihvatili nacističke vojnike?

 

Ali oni su došli tajno…

Nisu tajno došli. Bilo je više od 30.000 njemačkih vojnika. Ante Pavelić je bio jedan od vrhovnih ubica i živio je u Belgranu. Tako da ne vidim nikakvu prepreku da i ja dođem da živim.

U pozadini Lukićevog glasa čuje se žamor popodnevnog odmora, tri sata da se protegnu noge, pojede supa i razgovara sa par javnih telefona u paviljonu. Kaže da troši 400 eura na telefonske kartice mesečno i 300 za hranu koju kupuje u zatvorskoj kantini. Izdržava ga posljednja žena, koju je upoznao u Hagu. Ima porodicu i dvoje djece, ali moli da se izostave detalji iz bezbjednosnih razloga. Kaže da ima veoma dobar tretman i da zatvor nije loš, ali moli da ga premjeste jer ga u Estoniji niko ne razumije. Prošle godine njegovi advokati su podnijeli zahtev sudu: “Njegova nemogućnost da se sporazumije sa drugim zatvorenicima i zaposlenima predstavlja dodatni psihički bol, koji se može protumačiti kao okrutan i nečovječan tretman. Navedena jezička barijera ga onemogućava da učestvuje u društvenim, radnim i rehabilitacionim programima.”

Lukić želi da ide u neku zemlju koja je više kosmopolitska, poput Francuske i Njemačke, ili u neku drugu evropsku zemlju u kojoj bar nije tako hladno.

Ne plaši ga pomisao da će provesti svoje posljednje dane u zatvoru. “Ne, ne! I ko ti je to rekao da će to da se desi!” Naprotiv, raduje se. Vjeruje, ili kaže da vjeruje, da će izaći svakog momenta. Objašnjava da, zbog toga što se dešava sada u Siriji sa Islamskom državom, ljudi konačno razumiju kakva je to vrsta ljudi, ti muslimani protiv kojih se on borio u Bosni. Štaviše, on zaključuje, na osnovu političke situacije, da će izaći zato jer jako vjeruje u ljudska prava.

“Evropski sud za ljudska prava u Strazburu i evropski zakoni ne dozvoljavaju kazne preko 20 godina. U Velikoj Britaniji se može dobiti do 25 godina, ali u Holandiji ne više od 12. Ako uzmemo 20 godina, manje jedna trećina zbog dobrog vladanja, već sam deset godina odležao, za tri-četiri godine možemo da pijemo kafu na Rekoleti.”

Ne vidi mu se lice. Priča preko Skajp broja koji je kupio u Estoniji. Sa mnom je prevodilac koji govori čist srpski, bez hrvatskog i slovenačkog akcenta, kako bi Lukić bio smiren tokom intervjua – 2005. godine kada sam saznao za njegovo hapšenje, pokušao sam da ga intervjuišem u zatvorskoj jedinici Ezeiza. Njegovi šefovi bili su u bjekstvu i špekulisalo se da bi bio voljan da kaže neke stvari kako bi pridobio interesovanje Haga i time izbjegao deportaciju u BiH. Do intervjua nije došlo. Došao sam u zatvor sa autorizacijom sudije koja je bila potpisana od Lukića, međutim, u posljednjem momentu se predomislio i odbio da me primi. Deset godina nakon toga stupio je u kontakt sa mnom preko argentinskog advokata. Hoće da priča. Ali sada su njegovi šefovi u zatvoru, a on je osuđen. Povrh svega, napisao je autobiografiju u kojoj je na momente Rambo, na momente Hajdi, na momente Marčelo Mastrojani. Naivni heroj kojem žene ne mogu da odole. U knjizi svaki put iznova ponavlja da nikada ništa loše nije uradio i da je žrtva mržnje i zablude.

Zvoni telefon šest minuta nakon dogovorenog vremena. Zvoni, zvoni, klik miša i počinje:

“Do sada nisam htei da dam nijedan intervju, nikome. U znak protesta. Još uvijek vjerujem u zakon i ljudska prava. Iz tog razloga nisam prihvatio nijedan intervju, ali sam pristao tebi da dam, iako sam te prvi put odbio.”

 

Zašto sad hoćeš?

Zbog iskrenosti mojih advokata Dijega (Olmeda) i Marije (Vila Ećage) i zbog argentinskog naroda. Ja sam Srbin, ali sam proveo neko vrijeme u Argentini i sad se osjećam kao Argentinac. Sad imam veliku želju da podijelim ono što znam sa argentinskim narodom.

Ono što želi da podijeli sa argentinskim narodom tek će se vidjeti, ali nema sumnje u ono što zna: o deratizaciji.

Lukić je 2009. godine osuđen u Hagu. Taj sud je nadležan samo za najodgovornije ili, kao što je slučaj sa Lukićem, za šaku njihovih notornih kriminalaca, simbol etničkog masakra. Presuda, potvrđena od strane apelacionog suda i drugog, koji je zadužen za reviziju, kaže da je Lukić ubio – upucao, zadavio ili prebio – najmanje 132 osobe samo zato što nisu bile iste nacionalnosti kao on. Takođe, kaže i da je Lukić izveo sva ubistva tokom par mjeseci 1992. godine, prije nego što je napunio 25 godina. Kaže i da je u dva slučaja odveo grupu muslimanskih porodica u jednu kuću, zapalio je i sa svojim ljudima upucao svakog ko je uspio da iskoči kroz prozor.

Lukić je već imao dosije, 1994. godine srpski pravosudni organi osudili su ga na 20 godina zatvora zbog sjeverinskog masakra iz oktobra 1992. godine. Prema svjedocima, na jednom putu tog bosanskog mjesta, oružana grupa predvođena Lukićem zaustavila je autobus, ušla da traži dokumenta i izbacila grupu od 16 muslimana, koje je ubila samo zato što nisu Srbi. On je bio identifikovan i kao saučesnik od preživjelih iz sličnog masakra, koji se desio u blizini bosanskog mjesta Štrpce gde su 1993. godine ubijeni 18 muslimana i jedan Hrvat. Ubicama nikada nije suđeno. Kada je objavljena presuda Haškog tribunala, Bakira Hasečić, predsednica Udruženja “Žena – žrtva rata”, kritikovala je Tribunal što nije optužio Lukića za silovanja. Ona je jedna od desetina žena koje su ga optužile za silovanje, kako pred tužilaštvom, tako i u intervjuima datim britanskim i američkim novinama. Jedan izvještaj iz UN iz 1994. godine potvrđuje da je hotel “Vilina vlas” u Višegradu, koji je Lukić koristio kao bazu tokom rata bio i centar za masovna silovanja i seksualno ropstvo muslimanskih žena.

Lukić kaže da žene lažu i da nije optužen za silovanje zato što ne postoje dokazi. “Lažljive i prodate.” Prema Lukiću, one znaju vrlo dobro ko ih je silovao, ali optužuju njega jer ih je pravi silovatelj platio da optuže drugu osobu.

Vi shvatate da je tužiti za silovanje veoma teško i strašno…

Znam da ima mnogo žena koje bi to uradile za novac. Ako se one prostituišu za 10 i 20 eura i neko im ponudi 400 eura ili penziju ili naknadu do kraja života, mogu se pojaviti hiljade njih koje će dati lažnu izjavu. Nisam imao nijedan razlog da ih silujem, jer su moja žena i moje djevojke mnogo ljepše nego muslimanke.

Vi shvatate da imate vrlo mizogeni i omalovažavajući odnos kad pričate o ženama?

Ne slažem se sa vašim viđenjem. Ja sam prije rata imao par devojaka koje su bile muslimanke. U mojoj porodici takođe ima muslimanki, nemam takav odnos.

 

Ali kad kažete da bi mnoge žene za 400 eura tužile za silovanje, vrlo je uvredljivo da se tako odnosite prema ženama.

Kako to da se sve što su srpske žene svjedočile u Tribunalu nije smatralo istinitim, a da sve što su muslimanske žene svjedočile jeste. Ta činjenica me navodi da pomislim da su bile podmićene. Kada sam radio u Švicarskoj i Nemačkoj, prije rata, bio sam sa muslimankama, takođe i kada sam bio u Višegradu. Zbog toga optužbe za silovanje nemaju osnova. Zašto su me optužile? Zato što su neki koji su izgubili svoju rodbinu željeli da se osvete tako što će me optužiti, kako bi me uhapsili.

 

Višegrad je mali grad u Bosni i Hercegovini. Tamo je živio Milan Lukić skoro čitavo svoje djetinjstvo. Tamo je, tokom devedesetih, izbio rat koji je sukobio Srbe, kao što je on, sa Hrvatima i muslimanima, i koji se završio raspadom Jugoslavije. Tokom tog rata, Lukić je vodio paravojnu jedinicu koja se zvala “Beli orlovi” ili “Osvetnici”. Tamo su se desili skoro svi zločini za koje je optužen. Višegrad se nalazi na putu između Beograda i Sarajeva, blizu srpske granice, u jednoj dolini kraj Drine. Sve do početka rata 1992. godine, dvije trećine od 21.000 stanovnika Višegrada bili su muslimani, dok su jedna trećina bili Srbi. Tokom vijekova su živjeli manje-više u miru. Na ulasku u grad prostire se najemblematičniji spomenik Bosne: kameni most u osmanlijskom stilu iz 1571. godine. Taj most inspirisao je pisca Ivu Andrića da napiše roman Na Drini ćuprija koji mu je donio Nobelovu nagradu za književnost.

“Osvetnici” su bili glavni tokom proljeća 1992. godine, nakon poraza muslimanske i hrvatske vojske Bosne i okupacije Višegrada od srpske Vojske Jugoslavije, što je dovelo do masovnog izgnanstva muslimanske populacije. Nakon nekoliko nedjelja, jugoslovenska vojska se povukla s ulica Višegrada. Imenovali su civilne vlasti, predali im gradsku vlast i pozvali muslimane da se vrate u svoj grad. Hiljade su prihvatile iz straha da ne izgube svoje kuće. Kada su se vratili, našli su grad koji je vodio savjet građana srpske manjine, sa “Osvetnicima” kao oružanom snagom. Kada je došao kraj rata 1995. godine, 14.000 muslimana je napustilo Višegrad zbog smrti ili izgnanstva, praktično cjelokupno muslimansko stanovništvo, i preživjeli su tražili uglas glavu Lukića.

Problemi Lukića počeli su odmah po završetku ratnog sukoba. Bio je jedan od prvih uhapšenika zbog ratnih zločina. Iz Bosne je izručen u Srbiju 1994. godine, gdje se vodio proces zbog masakra u Sjeverinu. Putnici autobusa posljednji put su viđeni kod elektrane u Višegradu pod pratnjom “Osvetnika”. Njihova tijela nikada nisu pronađena. Od momenta kada je Lukić uhapšen pričalo se o srpskom planu da se izbjegne da on padne u ruke UN i prividnom prikazu da je Jugoslavija gonila ratne zločince na osnovu hapšenja manje bitnih kriminalaca poput Lukića. Sumnje su porasle kada ga je Vrhovni sud oslobodio krivice i optužbe, nakon što su tri svjedoka – dva policajca i jedan pripadnik paravojne formacije – promijenila iskaze rekavši da se ne sjećaju da su ga vidjeli u autobusu. Sudije su, takođe, uzele u obzir argument odbrane da porodice nisu mogle da dokažu da su nestali u stvari mrtvi.

Stvari su se pogoršale za Lukića 1996. godine, kada ga je novinar Ed Vulijami opisao u prestižnim britanskim novinama Gardijan. Nije to bio baš laskav opis. “Za mnoge u Bosni, Lukić je čovek koji najvjerovatnije ima najviše krvi na svojim rukama”, pisao je Vulijami. Opis novinara nije bio štedljiv na detaljima. Rekao je, u suštini, da je Lukić transformisao voljeni most na Drini, ranije simbol spoja različitih kultura, u nijemog svjedoka divljaštva prouzrokovanog mržnjom na rasnoj osnovi. Prema članku, bilo je i onih koji su sa svojih prozora vidjeli Lukića kako je bacao osobe u rijeku i poslije bi ih on ili njegovi “Osvetnici” rešetali sa mosta i obale. Članak je dao lik, ime i prezime etničkom čišćenju koje se dogodilo tokom rata i Međunarodni sud nije čekao sa pokretanjem istrage. Dvije godine kasnije Haški tribunal je osudio Lukića.

Desetine svjedoka opisuju Lukića kao vođu Višegrada, kao istrebljivača koji je sijao teror svaki put kad se pojavi, okružen svojim sljedbenicima, vozeći čuveni “Pasat Volkswagen” koji je ukrao poznatom muslimanskom paru nakon što ih je lično ubio. Ali Lukić kaže da su svi zbunjeni. Kaže da su ga “Osvetnici” izbacili jer on nije htio da maltretira muslimane i da su bili oni, ali bez njega, autori svih masakra.

“Sve ovo je krivica ‘Belih orlova’, koji su ratni psi. Oni su me poslali u Beograd, gde je bilo mnogo odvratnih osoba. Kada su me izbacili iz grupe ‘Belih orlova’, morao sam da platim to.”
Ko je, po vama, naredio da se proteraju svi muslimani iz Višegrada?

Gradonačelnik Višegrada, Risto Perišić i šef policije Branimir Savović. Preko plaćenika u “Belim orlovima” izveli su sve pljačke i silovanja, pored etničkog čišćenja. Sakupili su mnogo novca i kada se rat završio, oni su mogli da kupe ljude, sa jednim ili dva miliona dolara, da ih ne optuže, ni njih ni njihove vojnike.

Vi verujete da je logično da ima desetine osoba koje su spremne da vas optuže za nešto što niste uradili kako bi naplatili od pravih krivaca koji su im silovali kćerke, ubijali roditelje i oteli zemlju?

Ne razumijem baš najbolje zbog čega me to pitate. Ja sam bio na 20 kilometara udaljenosti od Višegrada i nisam poznavao ljude tamo. Jedan zaposleni ne može da izda naređenje svom nadređenom. Pored toga, vi ste sigurni u ono što kažete za muslimanske žrtve? Kažem zato što je bio slučaj od nekih 20 muslimana iz Višegrada za koje su rekli da su ih ubili u ratu, ali ono što se zapravo desilo je da su promenili imena i otišli da žive u Austriji.

 

Da li je onda tamo bilo rata ili ne?

Bio je građanski rat u Bosni. Ali nisu samo muslimani izgubili zemlju i nije samo kod njih bilo silovanih. Bilo je nekih 10.000 mudžahedina koji su sada u Siriji, oni su bili ti protiv kojih smo se borili, ne protiv civila.

I pored lošeg glasa tokom devedesetih, Lukić je nastavio svoj život u blizini Višegrada bez previše problema. Bio je hapšen nekoliko puta zbog krijumčarenja i ilegalnih djela, ali oba puta je bio oslobođen krivice. Takođe, bio je optužen u lokalnim novinama da vodi trgovinu narkoticima za Radovana Karadžića, bivšeg političkog lidera bosanskih Srba tokom rata. Ali Lukić nije imao razloga za brigu – njegov rođak Sreten Lukić, takođe iz Višegrada, bio je pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Republike Srbije.

Pored toga, već je bilo poznato kakav je odnos Lukić gajio sa Karadžićem i generalom Ratkom Mladićem, bivšim komandantom Vojske Republike Srpske. Karadžić je uhapšen tokom 2008. godine, a Mladić 2011. godine.

Početkom 2003. godine Lukić se posvađao sa Karadžićem i od tada više ništa nije isto. U martu te godine njegov rođak Sreten je uhapšen i predat Hagu, gde je osuđen na 22 godine zatvora zbog etničkog čišćenja na Kosovu. Narednog meseca policija bosanskih Srba upala je u porodičnu kuću Lukića u Višegradu i ubila Novicu, Milanovog brata. Kako bi opravdao traljavost, šef policije je optužio Milana za krijumčarenje narkotika i ilegalnu trgovinu. Prema Lukićevim advokatima, policajci koji su ubili njegovog nenaoružanog brata bili su oslobođeni krivice u rekordnom roku. Jedan od Lukićevih advokata, 15. maja 2004. godine, smatrao je da je neophodno da razjasni za bosanske novine Oslobođenje da njegov klijent nije narko-diler, već saradnik Međunarodnog suda u Hagu u istrazi o navodnoj sprezi između trgovine drogom i Karadžića. Bosna više nije bila sigurno mjesto za bivšeg pripadnika “Osvetnika”. Bilo je vrijeme da ode. Prema pasošu, Lukić je boravio u Švicarskoj i Njemačkoj prije nego što se preselio u Južnu Ameriku. Kratko je živio u Venecueli, Kolumbiji, Brazilu i Argentini. Mjesec dana nakon hapšenja Lukića u Buenos Ajresu, njegov rođak Sredoje, drugi sumnjivi član “Osvetnika”, predao se u Srbiji i bio je izručen Hagu, gdje mu je suđeno zajedno sa Milanom i gdje je osuđen na 30 godina zatvora. Prošle godine bosansko tužilaštvo osudilo je Milana u odsustvu na devet godina zbog njegove uloge u masakru civila, ovog puta u Ključu.

 

Kada su vas uhapsili u Argentini, mnogi su spekulisali da ćete otkriti tajne o Mladiću i Karadžiću, međutim, nije bilo tako. Tokom suđenja, ni u jednom momentu ih niste okrivili.

Nikada ne bih mogao da kažem ništa o njima, jer ih nisam poznavao, sve dok se nismo sreli u Hagu.

Ali vi ste pisali u svojoj knjizi o jednom susretu sa Mladićem…

Video sam ga kada se njegova grupa oružanih snaga srela sa oružanom grupom gdje sam bio ja, ali nikada nismo imali ništa zajedničko.

Takođe, bili ste optuženi za trgovinu narkoticima za Karadžića?

To se desilo prije ubistva mog brata. Ja nisam u životu vidio Karadžića. Novine i časopisi pišu svašta, ali mora da su plaćeni onim prljavim parama koje potiču od kriminalaca koji su organizovali sve ovo. Ja nemam ništa sa Karadžićem.

Da li postoji neki pakt o šutnji sa Mladićem i Karadžićem, kako ne biste pričali o ratnim zločinima?

Kažem po treći put da ja nemam nikakve veze s njima. Samim tim ne mogu da imam nikakav pakt o šutnji. Sviđa mi se Mladić kao osoba, jer se borio za svoj narod. Ali ja nemam nikakve veze, to su tračevi senzacionalističkih novina.

Lukić je bio uhapšen 8. avgusta 2005. godine u kafeu na uglu ulica Junin i Vićente Lopez. Jedna grupa agenata ga je iznenadila u vrlo osjetljivom momentu, dok se grlio sa tadašnjom suprugom i četvorogodišnjom kćerkom. Njih dvije su, u pratnji porodičnog prijatelja, upravo izašle iz taksija. Došle su sa aerodroma. Doputovale su iz Pariza letom Air Francea. Prošlo je par godina da porodica nije bila na okupu. On je obukao najlepše što je imao: sive pantalone, crnu majicu, srebrne cipele. Nije se opirao.

Privlači mi pažnju to da ste tokom poslednjih godina izgubili podršku. Brine li vas to?

Gdje ste vidjeli da ja gubim podršku?

Na primjer, na stranici koju vi imate za prikupljanje novca, nisu stavili nijednu paru.

Odakle znate kada je to privatni račun?

Nije, objavljeno je na internetu…

Ako si toliko zabrinut za moje finansiranje, možeš slobodno da mi uplatiš doprinos, tako će drugi vidjeti, pa će se i oni ohrabriti.

Njegovo hapšenje u Buenos Ajresu nije bilo obično. Upecala ga je SIDE, obavještajna služba koja je direktno pod predsjednikom, u tom momentuNestorom Kiršnerom. Uobičajeno je da strane bjegunce juri Interpol Argentine, jedna divizija Federalne policije koja je u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova. Federalna policija nikada ne sarađuje sa SIDE zbog jedne stare svađe o nadležnostima. Agenti SIDE su izjavili da su došli do Lukića tako što su pratili njegovu ženu. Ako su imali prethodnu informaciju, nisu je dali sudiji, ali teško je povjerovati da su otišli na aerodrom zato što su imali predosjećaj. Nešto je posumnjala supruga Lukića, ili čovjek koji je otišao po nju na aerodrom – Roberto Orasio Švec – jer su imali par mjera diverzije i promijenili su dva puta kola prije nego što su stigli do kafea Rikoleti.

Pasoš koji je koristio Lukić kao dokument u Argentini nije bio običan. Prema provjeri koju su izvršili vještaci Vrhovnog suda, nije se radilo o lažnom pasošu, već o originalnom i neizmijenjenom – papir i pečati su bili pravi, ali su podaci bili lažni. Umjesto Lukićevog imena bilo je ime Goran Đukanović. Bio je izdat od Republike Jugoslavije i bio je važeći. Pored dolara, eura i argentinskog novca, Lukić je imao i kolumbijski novac, dva mobilna telefona i avio-kartu Brazil-Jugoslavija iako je, kada je Lukić uhapšen, Jugoslavija prestala da postoji.

Kako je dobio pasoš?

“Ranije pasoši nisu bili kao sada. Na Balkanu je to bilo uobičajeno u slučajevima kao što je moj, kada ste traženi od strane plaćenih ubica i kada vam je život u opasnosti. Bilo je to tačno to vrijeme kada su ubili mog brata. Platio sam 200 eura ljudima koji se bave tim poslom i tako sam mogao da doputujem u Argentinu.”

To što Lukić kaže da nije uradio ništa za šta ga optužuju i za šta je osuđen nije previše za čuđenje. Ali svakako privlači pažnju to što mu je jedan od sudija u Hagu povjerovao, ili mu je bar išlo u korist to što je sumnjao. Riječ je o francuskom sudijiŽan Klodu Antonetiju, bivšem potpredsjedniku apelacionog vijeća Pariza i bivšem savjetniku dvojice predsjednika Francuske – Žaka Širaka i Nikole Sarkozija. On je bio član tribunala koji je revidirao presudu Lukiću i koji je glasao da se ponovi suđenje i dozvoli da odbrana predstavi nova svjedočenja koja su navodno oslobađajuća. Antoneti je dao ostavku Haškom tribunalu u znak protesta zbog nepravde koja je nanijeta Lukiću. Za razliku od drugih osam sudija i dva tužioca u procesu, Antoneti je potvrdio da su mu Lukićevi svjedoci delovali sasvim kredibilno, dok svjedoci druge strane nisu bili baš ubjedljivi.

Ne razumem, vi priznajete da ste ubili nekoga?

Ja nikada nisam ubio nikoga. Ali kada si u ratu i pucaš usred šume, ne možeš da znaš da je tvoj hitac pogodio nekoga. Imam oko 18 muslimanskih prijatelja koji su svjedočili da sam im ja tokom rata pomogao, u finansijskom smislu i kako god sam mogao.

 

Ako ste vi nacionalni i ratni heroj, kako nikada niste ubili? Kako ste uspjeli da postanete heroj, ako nikada niste ubili nekoga?

Srbi, tokom cijele naše historije, nikada nisu proglasili herojima one koji su ubijali ljude. Moje ponašanje, u tim trenucima, bilo je džentlmensko.

 

Pročitao sam u vašoj knjizi da ste u nekoj prilici, kada ste prešli neprijateljsku liniju, ušli u jednu džamiju gdje su spavali muslimanski borci. Tada ste ih, piše, na kraju ubili zajedno sa vašim saborcima…

Ja sam bio član grupe specijalnih snaga, i kada pređeš neprijateljsku liniju odbrane, nisi bio suočen sa civilima nego vojnicima. U tim momentima bih pucao, ali ne znam da li sam ubio nekoga.

 

Ako ste pucali prema osobama koje su spavale, kako niste znali da li ste ubili nekoga?

U borbi, kad se suočiš sa neprijateljem, nije bitno da li spava ili je budan.

 

Da li se sećate da ste tog dana nekoga ubili?

Prvo smo neutralizovali par vojnika koji su čuvali ulaz u džamiju…

 

Da li se sećate da ste tog dana nekoga ubili?

Svi su spavali. Neki su bili mudžahedini iz Saudijske Arabije. Ne znam da li je neki moj hitac ubio nekoga.

 

Da li ste vidjeli spuštanje leševa u Drinu?

Ne razumijem do kraja pitanje. Vidio sam mudžahedine u šumi i blizini, ali nikada nisam vidio nijedan leš u Drini. Vidio sam kako su muslimani ubijali srpske civile u Goraždu, bacajući ih poslije u Drinu. Ova tijela su se na kraju gomilala kod elektrane.

 

Vidjeli ste leševe kod elektrane?

Nešto sam načuo…

 

Nikada niste učestvovali niti vidjeli ubistvo?

U Višegradu, “Beli orlovi” su bili u hotelu “Vilina vlas”, oni su bili plaćene ubice koje su završile prljav posao. Ali ja nikada nisam vidio niti učestvovao u njihovim akcijama.

 

Ali vi ste rekli srpskom novinaru 1998. godine da ste imali centralni štab u “Vilinoj vlasi”… Da li se sjećate da ste tog dana nekoga ubili?

Ovo je prvi intervju koji dajem i vi ste prvi novinar s kojim pričam. Drugi novinari su objavili da sam ja ubio 3.000 muslimana, međutim, taj, kao i drugi komentari koji se pojavljuju, lažan je, jer ste vi prvi novinar s kojim pričam svojevoljno.

 

Nikada niste bili u “Vilinoj vlasi”?

Bio sam u tom hotelu mnogo puta, prije i poslije rata. Ali tokom rata nisam mogao da uđem kao vojnik jer su ga okupirali plaćenici. Mi, zvanični vojnici, nismo imali pristup.

 

I pored pritužbi Antonetija, na kraju je većina odlučila. Sudija Patrik Robinson je donio presudu. Lukić je izricanje slušao u tišini, mašući glavom u nevjerici, bez lisica i prugastog odijela, u odijelu sa kravatom, držeći brojanicu među prstima desne ruke.

“Suđenje u Hagu je bilo potpuno lažno. Ne vjerujem u prava i zakone koji su se tamo branili. Sada, daleko od svega toga, imam nadu da će prava istina izaći na vidjelo prije ili kasnije.”

 

Šta mislite da treba da se dogodi da biste izašli iz zatvora?

Još imam nadu. Znam da sam tokom konflikta bio na pravoj strani. Pogledajte samo sada sve nesreće koje se u Siriji, na primjer, pripisuju onim muslimanima koji su sijali haos. U tom momentu, borio sam se protiv mudžahedina zbog jednog dobrog cilja i vjerujem da će u nekom momentu cjelokupna moja situacija da se riješi. Istina će se pojaviti, kao u slučaju Asanža. Svi su protiv njega, Ameri, Šveđani, Engleska, ali on je na kraju pobijedio, zato što je istina na njegovoj strani. Ja vjerujem u Boga i vjerujem da će mi pomoći. Ne srpski Bog, nego hrišćanski, a to je Isus.

Bila su to tri i po sata intervjua u dva dana i dobar dio je otišao na prevođenje.

 

Spavate mirno noću?

Mnogo razmišljam o svojoj porodici i djeci, koje već dugo nisam video. Ne pijem ništa za spavanje u zatvoru i radim šta stignem da bih zaspao, ali svakako nije isto kao kad je neko na slobodi.

 

Imate li noćne more?

Nemam noćne more jer nisam ništa učinio. Sanjam, na primjer, o lijepim Argentinkama i Brazilkama, kako pijemo piće u nekom kafeu na plaži.

 

U zatvoru imate mnogo vremena za razmišljanje…

Nemam toliko vremena za razmišljanje. Nisam uvijek sam. Imam društvo jednookog Srbina od 75 godina koji je takođe osuđen u Hagu. On je s nama u ćeliji. Ima još osuđenika iz Srbije, tako da pričamo malo o našim stvarima.

 

Šta vam se sviđalo u Argentini?

Kada su me uhapsili, još nisam imao advokata, javna braniteljka je vidjela da moja žena i kćerka nemaju gdje da idu, pa ih je odvela kod sebe kući da spavaju. Poslije su mi moji advokati dali novac iz svog džepa, prevoditeljka mi je donijela hranu. To su stvari koje se nikad ne zaboravljaju, kao što nikad neću moći da zaboravim otvorenost i toplinu ljudi. Pored toga, meni je u Argentini spašen život. Kada su me uhapsili i odveli u pritvor, sudije su bile izuzetno pravične. Tokom hapšenja, kao ni poslije u zatvoru, nikada nije korišćena sila protiv mene. Šestog septembra 2005. došao je jedan čovjek, koji je ubio mog brata, iz Srbije u Argentinu, isključivo sa ciljem da me ubije. Ja sam tada pričao sa svojim advokatima, i oni su objasnili sudiji situaciju. Donijeli su odluku da me prebace iz ćelije i stave pod veće mjere bezbjednosti. Tada su me spasli. Tokom mojih posljednjih dana u Argentini, jedan bosanski sudija je tražio moje izručenje u Sarajevo, kako bi mi muslimanski narod sudio. Ja sam stupio u kontakt sa Dijegom i Mariom, koji su se odmah obratili MIP Argentine, koje je stupilo u kontakt sa svojim ambasadorom u Hagu. On je uputio notu kako bi me izručili tamo, a ne u Sarajevo. Tada su me opet spasli. Iako su me uhvatili i uhapsili u Argentini, nije mi važno, ja želim ponovo da se vratim. Ja ću pomoći argentinskom narodu. Imam jednu tajnu koju želim da im kažem, a koju u onom trenutku nisam mogao. Ali po mom povratku ću to učiniti.

 

Koju tajnu?

Ima nekih tajni, da. Činjenice koje znam pomoći će u oslobađanju Malvina od Engleza. Znam da će biti važno ono što se objavi iz ovog razgovora. Pogotovo jer znam kako da se Argentinci oslobode Engleza na Malvinima, mirnim putem. Imam jednu tajnu koju ću otkriti po mom povratku i također nakon pobjede gospodina Trampa na izborima.

 

Zašto?

Polažem mnogo vjere u Trampa, jer je on jedini koji je shvatio da centar zla potiče od muslimana koji dolaze iz Arabije i Sjeverne Afrike. On mi se čini kao dobra osoba, poslovni čovjek sa dobrim kriterijumima. Smatram da kad stupi na dužnost, može da krene sa novim kampanjama protiv muslimana i da ćemo biti konačno oslobođeni.

(16)



This post has been seen 471 times.

Milan Lukić: Nisam imao razloga da silujem muslimanke, Srpkinje su mnogo ljepše!

| Slider, Vijesti |
About The Author
-