NE SMIRUJE SE BURA OKO MINISTRA KULTURE: Hasanbegović pokazivao je simpatije prema ustaštvu, a divi se i nacističkom imamu

Hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović od prvog dana u fotelji podiže medijsku prašinu.

 

 

Osim što je antifašizam prozvao floskulom i time podigao bijes javnosti, a pedesetak glumaca zbog njega i stava Hrvatskog društva dramskih umjetnika istupilo iz te udruge, mnoge je iznenadila i njegova odluka da raspusti Povjerenstvo za neprofitne medije kojemu je mandat trebao isteći u listopadu ove godine.

 

Na svjetlo dana opet je isplivalo nekoliko njegovih kontroverznih izjava. Mnoge je iznenadila i njegova odluka da raspusti Povjerenstvo za neprofitne medije kojemu je mandat trebao isteći u listopadu ove godine.

 

Naime, u intervjuu koji je 2013. dao za Poglede, govorio je o Huseinu ef. Đozi, koji je tijekom drugog svjetskog rata bio imam 28. Regimente 13. SS Waffen Handžar divizije s činom kapetana. Nakon rata odležao pet godina zatvora zbog suradnje s neprijateljem i “jer je svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama”, piše handzar.

 

Godine 2013. neki su se roditelji požalili što osnovna škola u Goraždu koju pohađaju njihova djeca nosi njegovo ime, nazvana prema čovjeku koji je služio u nacističkoj vojsci.  Prema dostupnim podacima, Đozo nije učestvovao u vojnim operacijama, ali je kao imam 28. regimente sudjelovao u brojnim aktivnostima i nosio je oficirsku uniformu za nacističkim obilježjima i karakterističnom mrtvačkom glavom na fesu koji je bio zaštitni znak Handžar divizije.

 

Neosporna je činjenica da je Džozo bio pripadnik i oficir nacističke SS divizije, a na fotografijama koje su pronađene u društvu je ostalih visokorangiranih nacističkih oficira, u nacističkim uniformama i s ostalom nacističkom ikonografijom.

 

Nakon što je u javnost izašao apel roditelja, za Poglede je progovorio i Zlatan Hasanbegović, tada povjesničar i znanstvenik suradnik Instituta Ivo Pilar. U tom je razgovoru imao nekoliko dosta kontroverznih izjava.

 

“Jeftin novinarski senzacionalizam”

 

Za ogorčene roditelje tad je imao ovu poruku:

 

“Ova “afera” nije plod “patriotske budnosti” zabrinutih anonimnih roditelja u Goraždu, kojima je baš sad sa zakašnjenjem proradio “antifašistički” refleks, već jeftinog novinarskog senzacionalizma koji poslovično truje javnost, izaziva smutnju i potkopava temeljne vrednote na kojima bi trebalo počivati društvo, a posebice ovo u BiH, ranjeno i podložno višestrukoj identitetskoj i vrijednosnoj konfuziji”, objasnio je u intervjuu Hasanbegović.

 

“Proteklih su se godina u stranom tisku više puta pojavljivale senzacionalističke konfabulacije o “nepoznatoj” i “tajnoj” “nacističkoj” prošlosti bošnjačkih političkih i vjerskih autoriteta, pa se i sâm Alija Izetbegović, kao gimnazijalac i član organizacije Mladi muslimani, dovodio u vezu s ni manje ni više nego s Reichsführerom Heinrichom Himmlerom, a kao državnik i političar s Osamom bin Ladenom. Iza ovih jeftinih konstrukcija, koje su se organski nadovezivale na problematične interpretacije jugoslavenske komunističke historiografije i obavještajne publicistike, u pravilu su stajale srpske lobističke skupine na Zapadu. One su ratnih 90-tih, kao i danas, vodile promidžbeni rat s ciljem diskreditiranja bošnjačke, hrvatske i albanske politike kao “nacističke”, “fundamentalističke” i “terorističke”,  nasljednice poraženih ideologija u Drugom svjetskom ratu, a danas naravno povezanih s međunarodnim terorizmom i Al-Qaidom. Iz takvih konfabulacija slijedio je i zaključak o urođenoj “antifašističkoj” i slobodarskoj naravi srpske ekspanzionističke politike koja se, kao i u Drugom svjetskom ratu, bori protiv endemskog hrvatskog, albanskog i bošnjačkog “nacizma” koji je devedesetih mutirao u “islamofašizam”, u određenim zapadnim neokonzervativnim krugovima viđen glavnim neprijateljem suvremene liberalne civilizacije i “slobodnog svijeta…”, objašnjavao je aktualni ministar kulture.

 

Na pitanje što bi ratni angažman imama treba značiti, Hasanbegović odgovara:

“Bez obzira na to što mnoge stvari tek treba istražiti, mislim da upravo Đozin slučaj može dobro poslužiti za tezu kako se komplicirana povijest Drugoga svjetskog rata, držanje i motivacija pojedinih aktera, ne mogu interpretirati samo iz vizure naknadne pameti, ispraznog moraliziranja, optike savezničkog ratnog napora protiv sila Osovine, te pomoću pseudohistoriografskih klišeja o “dobru” i “zlu”, “fašizmu” i “antifašizmu”.

Relativizira fašizam i antifašizam

Naravno da se Đozo “u kontekstu tadašnje političke situacije” susretao i s jeruzalemskim muftijom te protokolarno pribivao različitim divizijskim promidžbenim manifestacijama. U tekućim medijskim manipulacijama koriste se i dramatični opisi kako su pronađene fotografije na kojima je Đozo u društvu “nacističkih SS oficira”, u “nacističkim odorama” i s “nacističkom ikonografijom”, da budem ciničan, kao da postoje “komunistički SS oficiri”, i kao da je u takvim okolnostima mogao biti u britanskoj odori, te nositi trorogu kapu sa zvijezdom petokrakom i srpom i čekićem”, objasnio aktualni ministar kulture.

 

Hasanbegović je spomenuo i kako je Đozo bio osuđen na “samo pet godina zatvora” te da ga se nije teretilo za ratne zločine, već samo za “izdajničko djelovanje”.

 

Relativizirati ulogu jeruzalemskog muftije Huseinija, koji desetljećima nije prestao zazivati ubijanje Židova, a i aktivno ga provoditi daleko prije Hitlera, je strašno. Jednako je strašno opravdavati stvaranje Handžar divizije, u kojem je Huseini imao aktivnu ulogu. Naime, Al-Huseini nije mogao nagovoriti ni jednog Arapina da se pridruži ratu pa je umjesto toga za cilj izabrao bosanske Muslimane i poslao ih u smrt kao njemačko topovsko meso. Zašto su bili u SS-u? Zato jer kao nenijemci i nisu mogli biti primljeni u Wehrmacht. Tog jeruzalemskog muftiju, a u stvari krvožednog manijaka, je Jugoslavija tražila zbog ratnih zločina, između ostalog i zbog Handžar divizije. bio je i uhapšen, ali su ga Britanci izvukli i sklonili na sigurno. U Kairo, ako se ne varam.

 

Đozo očito nije nešto puno skrivio kad su ga osudili na samo pet godina, ali njegova bliskost Titu mogla bi se promatrati i u svjetlu povremenih napetosti između Jugoslavije i Izraela te jugoslavenske potpore Palestincima i njihovim terorističkim organizacijama. Muslimani su u Jugoslaviji bili potpuno pacificirani, zadovoljni što im se vjeroispovijest pretvorila u nacionalnost, pa je Tito mogao slobodno koristiti njihove usluge u svojim shemama s arapskim svijetom. Ukratko, Đozo je son of the bitch, but our son of the bitch. Barem povremeno. Jugoslavija je bila među prvima koja je priznala Izrael, ali je nakon Šestodnevnog rata 1967. prekinula sve diplomatske odnose i nije ih obnovila dok je god trajala.  Umjesto toga bacila se na razvijanje odnosa s nesvrstanim arapskim državama. Tek su zemlje sljednice ponovno uspostavile diplomatske odnose s Izraelom. Hrvatska je to uspjela napraviti tek 1997. godine.

 

Muftija Huseini je do smrti 1974. bio iznimno cijenjen u većem dijelu arapskog svijeta kao borac protiv Židova. Titu koji je iznimno dobro poslovao s Arapima nije škodilo da Muftijinog ratnog druga vodi sa sobom.

 

 

(10)



This post has been seen 481 times.

NE SMIRUJE SE BURA OKO MINISTRA KULTURE: Hasanbegović pokazivao je simpatije prema ustaštvu, a divi se i nacističkom imamu

| Foto/Video, Skandal, Slider |
About The Author
-