“Nekako mi teško pada to što Nurija više ne trči”

“Nije bilo čudno to što Nurija trči. Ono što je meni bilo čudno je otkud Nuriji toliki limunovi? U ratu.”

Čovjeka ne znam lično. Ali sam ga dugo viđao kako trči, go do pasa, sa zagriženim limunom u ustima. Sam sa svojim mislima čovjek trči. Nikoga ne gnjavi, nikome ne smeta i drži se svog mikrokosmosa. Barem dok trči.

Prvi put sam ga vidio u ratu. Nije neobično vidjeti čovjeka kako trči u ratu, ali jeste bila neobična ta kompletna fotografija koja čovjeku nekako ostane u glavi. Neobična za rat. Slika Nurije kako u starom plavom šorcu koji je imao dvije bijele pruge sa strana, kao oni koje smo koristili prije na časovima fizičkog, jer život dijelimo na prije i poslije rata, bez majice, dok mu se znoj slijeva niz maljavo golo tijelo drži limun u ustima koji mu daje dodatnu snagu. Sa peškirom oko vrata kao da je maratonac i adidas tenama na nogama, trči. Čovjek trči. Ne zbog snajpera, granata, straha, panike, potjere za hranom, nego zato…. jer mu se trči.

Jedno vrijeme sam ga viđao skoro svaki dan. I svaki dan mi je bio bolji nakon što njega vidim. Nije patetika. Barem na tren sam pomislio da ima neko luđi od mene u ratu.

Nije uvijek trčao. Nekada je gurao ogromna kolica natovarena svim i svačim, kanisterima sa vodom, peharima, knjigama, a nekada je samo šetao sa svojim psom. Dao mu je ime Mariofil Ljubić. I za to ime psa postoji već ispričana priča.

Svaki dan je trčao tramvajskim šinama, po kojima tih godina nisu hodili tramvaji, sa nezaobilaznim limunom i Mariofilom, kondiciono se spremajući za odlučujući boj koji će osloboditi grad od zločinačkog stiska, na relaciji Skenderija – kasarna Maršal Tito. Na toj relaciji, za one neupućene, nije nikada bilo nikoga, jer tu bi svi bili kao na dlanu za snajperistu koji je samo čekao nekog zalutalog pješaka.

Tako je i nastala fotografija koja je obišla svijet, na kojoj se vidi naš Nurija koji polugol, u svom elementu, trči dok je u prvom planu “unproforac” pod punom ratnom opremom. I opet, nikakvo čudo da ima snijega na fotografiji. Nikada mu ništa nije bilo.

Rijetka situacija u kojoj si ga mogao vidjeti bez limuna u ustima je kada je regulisao pištaljkom saobraćaj, kojeg također nije bilo tada u gradu ili dok je uređivao parkove kod medicinskog fakulteta koji su bili oaze ljepote u razrušenom gradu, gdje je ulagao istu onu strast kao i u trčanje.

Zanimljivo, meni nije bilo čudno to što Nurija trči. Ono što je meni bilo čudno je otkud Nuriji toliki limunovi? U ratu. Ni dan danas odgovor na to pitanje ne znam.

Priča se da je prije rata imao veliku porodičnu tragediju. Lahko moguće.

Rijetko ga viđam u posljednje vrijeme. Kažu da se promijenio i da najčešće ordinira u ulici Kralja Tomislava, tamo negdje oko Druge gimnazije sjedi na zidiću i pušta muziku sa starog kasetofona ustajući, svako malo, da reguliše saobraćaj pomažući pješacima da pređu ulicu.

Mariofila odavno nema, ali je zato tu papagaj sa kojim priča i dijeli svoju sudbinu.

Nije sve ni tako romantično kada se priča o Nuriji. Nećemo sada o tome.

Ne znam zašto, ali mi nekako teško pada to što Nurija više ne trči. Nedostaje mi onaj limun, za kojeg je samo on znao odakle mu, u njegovim ustima. Stalno se pitam zašto. Kao da se bez Nurijinog ustrajnog i hrabrog maratonskog trčanja gubi onaj osjećaj prividne i lahkomislene sigurnosti koji gajimo još iz onih vremena kada si bio sve samo ne siguran na ulicama Sarajeva. One vrste sigurnosti u stilu “ma neće mene”.

Kao da mi nedostaju one ratne šale na njegov i naš račun, kada smo se pitali smijemo li pretrčati danas ulicu, a neko ti iz prikrajka odgovara “stavi limun u usta i trči, neće ti ništa biti”.

Kao da se dio Sarajeva gasi i postaje manje grad. Ili trebaju da dođu nove generacije koje će imati svoje Nurije, Slobodane, Tome, Karanane, Hauge, Fefee, Pinje i ine nove čudake koje će voljeti, sa kojima će na neki drugi način zbijati šale, smijati im se, smijati se zajedno sa njima i osjećati se bolje kada ih sretneš.

Pa će te nove generacije biti tužne što njihove Nurije više ne trče, te će i oni, kao i mi danas misliti kako je Sarajevo manji grad jer nema njihovog Nurije sa limunom u ustima. Ili naše vrijeme polako curi?

Trči Nurija!

Za sve nas.

nurija-696x456

nurija1

nurija2

nurija4-1

nurija5-1

(227)



This post has been seen 3419 times.

“Nekako mi teško pada to što Nurija više ne trči”

| Slider, Zanimljivosti |
About The Author
-