OVO JE PRIČA DJEČAKA KOJEG VIŠE NEMA: Pročitajte i dobro razmislite, ovo se ne dešava uvijek nekom drugom!

Pričaću vam jezikom djeteta kog više nema. Priča je istinita, i ovo je priča samo jednog dječaka, a koliko je još njih koji ovo i slično proživljavaju?! On više nije živ, ali njegov glas živi kroz njegovu porodicu – navodi se u priči koja je posvećena ubijenom dječaku, Stanku Gligoreviću.

 

U dvorištu Osnovne škole “Knez Ivo od Semberije” u Bijeljini, prošle godine je ubijen šesnaestogodišnji Stanko Gligorević. Ubio ga je drug jer su, navodno, bili zaljubljeni u istu djevojku.

 

Maja Jovanović je na Fejsbuku objavila potresnu priču napisanu, kako je rekla, iz perspektive dječaka kojeg više nema i koji je bio žrtva vršnjačkog nasilja. Priču vam prenosimo u cjelosti:

 

“Pričaću vam jezikom djeteta kog više nema. Priča je istinita, i ovo je priča samo jednog dječaka, a koliko je još njih koji ovo i slično proživljavaju?! On više nije živ, ali njegov glas živi kroz njegovu porodicu. Ja sam dijete. Dječak sam. Išao sam u osnovnu školu. Ja sam neko ko je imao porodicu, oca i majku, i sestru. Ja sam neko ko je imao rodbinu, drugare i drugarice, komšije i poznanike. Ja sam neko ko je imao život.

 

Imao sam. Vjerovao sam da su svi ljudi dobri, bio sam lakovjeran, naivan, mislio sam da one zvijeri iz bajki samo tamo i postoje. U bajkama. Pogriješio sam. Zvijeri su postojale i među ljudima. Ali idalje sam vjerovao da svaka priča ima srećan kraj. Pogriješio sam.

 

Među mojim vršnjacima našao se i on koji me je ucjenjivao. Jednom me je spasao kada su me napali, zahvaljivao sam mu, govorio sam mu da sam njegov dužnik. I postao sam to. Uvijek sam mu bio dužan. A za šta? Za nešto što je on iscenirao, za nešto što je on smislio. Ti dječaci su bili njegovi drugovi, sve je bila gluma, sve je bilo iscenirano. Nisam to tada znao, sada znam. Došlo je vrijeme da mu uzvratim i pomognem. Trebao mu je novac. Govorio sam mu da nemam tolike pare, on je bio uporan i govorio kako ga ne zanima, kako je sad njemu potrebna pomoć. Skupio sam.

 

Jednom. I drugi put. I… I svaki sljedeći. Svaki put suma novca bila je sve veća. Na kraju je počeo da me ucjenjuje i presreće. U školi, van škole. Čak mi je jednom banuo i kući. Lagao sam roditelje za šta će mi novac, izmišljao bih da sam vidio neke dvije majice koje su skupe, ali mi se jako sviđaju, zatim bih od tog novca otišao i kupio u nekoj jeftinoj radnji dvije majice, a ostatak novca dao njemu. Mom “spasitelju”, mojoj noćnoj mori.

 

Postao je sjenka koja me prati, stalno je tražio još i još… Ucjenjivao me. Mislio sam da će jednoga dana prestati. Pogriješio sam.

 

Nikome nisam pričao o tome. Nikome. Moja najbolja drugarica je primijetila da sa mnom nešto nije uredu. Tog dana priznao sam joj sve i rekao joj šta i ko me muči. Bio sam riješen da već sutra završim sa tim i stavim tačku na to. Bio sam riješen da mu kažem da mu više neću davati novac i da više ne mogu ovako. Rekao sam to i njoj, mojoj najboljoj drugarici. Ona me pitala – Ali šta ako te napadne? Šta ako pobijesni? Nemoj da ideš sam!

 

Rekao sam joj da ne brine, i da me u pola dva nakon časova čeka na školskom terenu da joj ispričam kako je prošlo. “ Ne brini, šta mi može, jedino ako dobijem batine, neće me ubiti. ”

 

Pogriješio sam. Ubio me. Jednim metkom iz pištolja. Ne sjećam se ničeg. Samo magle, njegovog bijesa u očima i njenih riječi: ” Čuvaj se. ” Znam da si došla.

 

Gledao sam te. Odozgo. Video sam kako si žurila da se što prije nađemo, jedva si čekala da me vidiš. Nisi trebala takvog da me vidiš, nikada. Nisi. Trebalo je da me pamtiš živog, nije ti trebalo da me vidiš kako ležim u lokvi krvi, mrtav. Pala si u nesvijest.

 

Gledam te odozgo, i moje roditelje, gledam vaše suze za mnom, pa se i ja rasplačem i… Kiša padne. Gledam i njega i sve se nadam da će ipak pokazati trunku kajanja. Griješim opet. Ne pokazuje grižu savjesti.

 

On je na slobodi, a gdje sam ja? Znam gdje nisam. Nisam sa vama.

 

Vjerovao sam da ja sam mogu da riješim taj problem. Da sam barem nekome rekao. Vi ste sada svi zajedno u ovome i borite se za pravdu. Borite se protiv njega. I protiv “para vrti gdje zakon neće.” On i dalje nastavlja po svome. Sada muči neku drugu djecu. Da li je i za njih metak spreman u slučaju da pokušaju da mu se suprotstave?

 

Gledam ih. Ćute, pognute im glave, pogled im je izgubljen, nemaju miran san… Gledam ih. Oni ćute kao što sam i ja. Kako da im kažem da ne ćute? Kako kada sam i ja ćutao? Sada bih da vrištim.

 

Šaljem im znakove sa ove strane, ali oni ne žele da ih protumače, pripisuju to lošem vremenu. Tek onako kroz strah sjete se mene. Ja sam bio njihov vršnjak, bio sam njihov drug. Bio sam. I ti što čitaš ovo možda sam bio tvoj drug.

 

I ti što proživljavaš ovo možda sam i tebi bio drug, i ti što poznaješ nekog kome se to dešava i ti si nečiji drug, i ti što činiš ovako nešto, kome si ti drug?

 

Ja sam vjerovao da će se sve završiti dobro. Završilo se. Ali kobno. Ja sam ćutao. Vjerovao sam da će jednom proći. Pogriješio sam. Ne prolazi. Vidim sada s ove udaljenosti koliko je njih kojima se dešavalo isto što i meni, vidim koliko njih, mojih vršnjaka trpe fizičko nasilje. Ja sam ćutao. Ja sam neko ko je imao život. Vjerovao sam da će jednom prestati.

 

I prestalo je. Prestalo je sa mnom. Ubili su me. Ja sam ćutao. Nemoj i ti!”

 

 

 

 

(Telegraf.rs.)

(845)



This post has been seen 16614 times.

OVO JE PRIČA DJEČAKA KOJEG VIŠE NEMA: Pročitajte i dobro razmislite, ovo se ne dešava uvijek nekom drugom!

| Slider, Šokantno |
About The Author
-