OVOJ DJECI KAKANJ JE JEDINI GRAD ZA KOJI ZNAJU

“Sjedite ovdje na kola, neće se prevrnuti, a ja ću djecu zovnuti da donesu iz kuće stolice”, kaže 42-godišnji Nihad Fafulović iz Gornje Papratnice, seoceta u bjelogoričnoj šumi poviše Kaknja.

Njegova kuća je tamo gdje više nema asfalta i gdje se brdo, nakon svake jače kiše, obruši na makadamski put.

“Djeco, hajte vamo, sve povedite”, doziva Nihad i mršavog, olinjalog konja, sklanja ustranu, da nam napravi što više mjesta u bašti. A onda, što iz kuće, što iza kuće, uskim utabanim putićem prema nama korača čitav “tim” Fafulovića.

“Da vam ih predstavim redom, kako su se rađali”, kaže Nihad, dok oko nas na travu sjedaju djeca različitog uzrasta, a dvije mlađe žene u naramcima drže bebe.

“Nihada, Naila, Dženana, Ismeta, Ismet, Suljo, Almir, Rasema, Ajdina i Mirhada. To su moja djeca – tačno deset. I još mi žena Mirzeta. Ovo još jedno dijete, ova druga beba, to mi je unuče, jer se najstarija kćerka – Nihada udala”, predstavlja Nihad svoju porodicu, dodajući da najstarija kćerka ima 20, a najmlađe dijete godinu dana. S njima je i njegova majka Rasema, pa ih je ukupno 14.

Dovoljno, kaže, da – taman da u selu nema više nijedne jedine kuće – nikada nisu sami.

A selo je inače malo, ima jedva pet kuća, i u svim žive romske porodice.

Sarajevo, nepoznati grad
Pa, iako je Gornja Papratnica od Kaknja udaljena svega pet-šest kilometara, porodica Fafulović je toliko izolirana da djeca, čak i ona veća, od 11 do 14 godina, osim Kaknja nikada nisu vidjela nijedan drugi grad.

Pitamo ih znaju li za Sarajevo. Svi šute, a onda se stidljivo javi 12-godišnji Suljo i kaže da zna, da je to veliki grad, ali da nikad tamo nije bio. Ni on, niti iko od njegove braće i sestara ne znaju kako izgleda Sarajevo, jer ga nisu vidjeli čak ni na televiziji.

“Imamo televizor, koji nam je donijela moja majka, ali na njemu ne možemo gledati naše kanale, nego samo strane. A i to kad imamo pravu struju. Sad imam samo ovu za svjetlo, što sam se prikačio od komšija”, objašnjava Nihad.

Prekoputa Fafulovića, žive Sejdići. Ova porodica je bogata, što se vidi i na njihovim velikim kućama i okućnici. Temima Sejdić kaže kako često pomažu Fafuloviće, ali misli da bi se o njima trebala pobrinuti i vlast.

“Romi su ovdje uvijek Romi, šta god da radili. Evo, u mojoj kući su skoro svi fakutletski obrazovani, ali šta nam to vrijedi. Vidite tog puta, to je makadam. Tačno tamo gdje počinju romske kuće, prestaje asfalt, a počinje makadam. To nešto govori. Mi 15 godina tražimo da nam betoniraju potporni zid, da se ovo brdo zaustavi kada je kiša, ali to nikad niko nije uradio. Da ovdje žive neki drugi narodi, to bi sigurno bilo popravljeno”, kaže Temima.

Njegovog sina Almira, učenika petog razreda, pitamo razumije li to što gleda na televiziji.

“Ne razumijemo, pričaju jezikom koji nije naš. Ali vidimo da se kod njih nešto dešava, eto tako”, kaže i slegne malim uskim ramenima.

Njegova sedmogodišnja sestra Rasema, mlatara nožicama dok sjedi na drvenim kolima. Pogleda u nebo, a onda me kucne u rame i kaže:

“Teto, ja ponekad vidim avion na nebu. Nekad ide na onu, a nekad na ovu stranu.”

“A znaš li gdje idu ljudi koji putuju u avionu?”

“Znam, u – Kakanj i Sarajevo”, spremno odgovara.

Osim Ismeta, koji je čuo za Njemačku, jer mu je, kaže, tamo bio dadiža, nijedno dijete ne zna da, osim BiH, postoje i druge države, pa čak ni najbliže poput Hrvatske ili Srbije.

Ipak, Rasema, kao da se trudi da “izvadi” stvar, pa dobacuje: “Znamo i Kujavče, išli smo tamo sa školom na izlet”, a na naš začuđen pogled, njihov otac objašnjava kako je to, zapravo, susjedno selo.

Ipak, kažu da su dobri u školi – vole matematiku, muzičko i bosanski jezik, a Suljo dodaje da on voli i engleski.

“Maj nejm iz Suljo,” kaže s ponosom i brzo još upita: “Vot is jor nejm?”.

Fafulovići ne govore romski jezik, pa kada sretnu Rome koji ga govore između sebe, kažu, ništa ih živo ne razumiju. Vele da nikad ne idu ni u kakanjsko naselje Varda, gdje živi najveća romska zajednica u BiH, jer, kako kaže nana Rasema: “Mi im ne razumijemo jezika, a nemamo ni iste običaje. Oni slave Đurđevdan, a mi ne slavimo. Mi smo muslimani i samo slavimo Bajram”.

‘Nema ko nas ne dira’
Iako su se Fafulovići skoro u potpunosti asimilirali, kažu da su često izloženi izrugivanju i maltretiranju, djeca pogotovo.

“Ma, nema ko nas ne dira”, kaže mali Suljo, zadržavajući suze. Ne zna zbog čega je to tako, ali objašnjava da ih skoro svakodnevno zadirkuju da su cigani.

Njegov brat Almir dodaje da se oni nikad ne suprotstavljaju djeci koja ih zadirkuju, već – samo šute.

Njihov otac veli kako ne može ni nabrojati koliko je puta na svojoj koži osjetio netrpeljivost drugih. Smatra da je i očajna finansijska situacija u kojoj se nalazi njegova porodica, posljedica diskriminatorskog odnosa prema Romima.

Nihad, zapravo, jedini u kući privređuje i to tako što ručno pravljenim drvenim kolima, koja upregne u svog mršavog konja, razvozi otpad.

“Sada samo to radim i kad me neko zovne da nešto pomognem, oko gradnje, nošenja i slično. Prije sam iz šume izvlačio drva i prodavao ih, a onda su me zatvorili. Bio sam šest mjeseci u zatvoru u Busovači.

Ali ja nisam lopov, ja sam samo htio nahraniti svoju djecu. Držali su me tamo sa pravim kriminalcima”, žali se Nihad, govoreći kako ga ne bismo našli da smo došli nekoliko dana ranije, jer je tek pušten.

Njegova supruga dodaje kako će najverovatnije morati još jednom otići u zatvor, jer samo što se vratio, stigla je nova “koverta” sa suda za “krađu šume”.

Nihad se nada da će ga sud ovaj put osloboditi, inače, kaže, ne smije ni pomisliti šta će mu biti sa porodicom, jer ide ljeto, a to je jedino vrijeme kada može nešto posaditi, raditi i zaraditi.

Dječije želje
Uvodi nas u kuću na sprat, koju je, kaže, naslijedio od djeda.

Na prvom spratu su samo dvije prostorije. Čiste sobe imaju minimum kućnog namještaja, a i to što je tu – peć na drva, dva kauča, vitrina i sto – staro je, rasklimano i vjerovatno dobijeno na poklon ili pokupljeno s neke deponije.

Fafulovići se ne bune da fotografišemo njihovu kuću, pomjeraju se da naprave mjesto za što bolju fotografiju, onda se dozivaju da se svi uslikaju. Međutim, ne uspijevaju. Kako god izbroje, nedostaje bar četvero djece. Jedno vidim kroz prozor kako uvodi konja u štalu, drugo kako se igra vodom na vanjskoj česmi, treće sjedi na drvenim kolima…

Ipak, tu je Rasema, koja me doziva.

“Teto, ja volim stan. Moja nana ima stan, pa ja to volim”, kaže tiho, pa nastavlja: “U stanu ima vitrina, ima sećija, ima balkon, televizija…. Ali bih još voljela da imam tri ovce i kravu, jer imamo samo jednu kozu. Imali bismo mlijeka svaki dan”, govori, dok sva ostala djeca stoje, tačno na onim mjestima na kojima su samo nekoliko trenutaka prije toga pozirala za fotografiju, i slušaju.

Rasemina tri godine mlađa sestra, koja do tada nije progovorila ni riječi, odjednom prilazi, gleda me utučenim pogledom, pa slabašnim dječijim glasom kaže: “I ja volim kravu” .

Fafulovići ne očekuju previše pomoći od vlasti. Nihad kaže da vlast uglavnom za njih zna kad su izbori.

“Đe si, kako si, pitaju me kad su izbori, a kad prođu k’o da me nikad u životu nisu vidjeli “, kaže Nihad. Njegova supruga dodaje da ipak ponekad dobiju nešto od humanitarnih organizacija, te da je preko “romskog udruženja djeci sredila zdravstvene knjižice”.

Život bez budućnosti
Nihad nema planova za budućnost, pogotovo zato što strahuje da će ponovo u zatvor.

“Svi planovi su vezani za ovaj današnji dan – nabavit’ hranu i predeverat’ ovaj dan, a sutra ćemo vidjeti šta će biti”, kaže i odlazi s komšijom da tovari sijeno.

Djeca izlaze da nas isprate. Nisu baš sigurni gdje će to što napišem “ispasti”, jer osim Raseme, koja kaže da je čula za Facebook (“To je ono što na kompjuteru staviš svoje slike”) ne znaju šta je internet.

Ismeta, pak, kaže kako misli da zna kako će to izgledati.

“To je k’o ona emisija što ispunjavaju želje, jel’ tako?”

Pitam je je li gledala tu emisiju. Odgovara da nije, jer nema na čemu, ali da je čula u školi.

Znam šta djevojčica očekuje, ali ne smijem ništa reći, da ne bih raspršila možda jedini tračak nade koji im se ukazao, pa se brzo pozdravljam.

Neka djeca pružaju ruku, neka mašu, Rasema govori: “Doviđenja!”, a Almir trči da otvori kapiju.

Na odlasku ih vidim kako se vraćaju u hladnu kuću, pod onu jedinu sijalicu na stropu. U jedini svijet koji poznaju.

(17)



This post has been seen 365 times.

OVOJ DJECI KAKANJ JE JEDINI GRAD ZA KOJI ZNAJU

| Bosna i Hercegovina, Slider |
About The Author
-