Pjotr Mamonov: Bogu nije važno vjerujete li vi u njega, važno je da On vjeruje u vas

“Ljubav nisu uzdasi na klupici, ni šetnjica na mjesečini, i ljubav nije ushićenost jedno drugim. Ljubav je umijeće da se nosi breme drugog čovjeka. Čak i ako ti je neugodan, učini mu dobro, pređi preko sebe. Podigni onoga tko je pao, ne razmišljaj kako se pijan valja. Možda mu je pozlilo od srca. I čak ako je pijan, podigni ga, posadi na ivičnjak. Mi imamo pogrešno mišljenje da je kršćanstvo odlazak u crkvu i molitva… Kršćanstvo je stalno pranje suđa.”

 

Pjotr Mamonov (1951., Rusija), nekada kultni underground rock glazbenik koji je trenutno poznatiji kao glumac i jurodivi (jurodivost – naizgled neshvatljivo ponašanje u duhovne svrhe koje je tradicionalno zastupljeno u pravoslavlju, gdje se smatra jednim od najsmjelijih oblika askeze i monaštva, u Vedama su takvi monasi poznati kaoavadhute, visoko napredne duše koje izgledaju i ponašaju se naizgled ekscentrično i ne mare za društvene konvencije) koji bez dlake na jeziku govori ono što misli.

Mamonov danas rijetko napušta udaljeno selo koje se nalazi u blizini Moskve gdje živi već 15 godina sa svojom suprugom baveći se poljoprivredom i potpuno je posvećen duhovnosti te rijetko ima kontakte s vanjskim svijetom.

Široj javnosti je najpoznatiji po fenomenalnom ruskom filmu Ostrov (Otok) koji je 2006. dobio nagradu za najbolji ruski film, a sam Mamonov za najboljeg ruskog glumca za glavnu ulogu u kojoj u biti – glumi sebe…

Pitanje: Pričaju da ste postali drugi čovjek. Zašto?

P. Mamonov: Kad sam ušao u 45. godinu, izgubio sam zanimanje za život. Iako sam sve imao – voljenu ženu, prekrasnu djecu, dobre roditelje, zanimljiv posao, slobodno vrijeme, potpunu neovisnost, svi me vole i ja sve volim.

I odjednom sam zapeo – nemam ja zbog čega da živim. A imam rođaka koji je građevinar. I nekako baš tada je gradio naselje ljudima koje je jako cijenio. Lenu Filatovu i drugima. I brat mi kaže: „Petja, uzmi plac“ A ja sam cijeli život u gradu – što će mi plac? On kaže: „Dođi ovdje, pogledaj“. I ja sam otišao, vidio tu neopisivu ljepotu, te borove, rječicu, i rekao: „E, ovdje ću i ostati“.

Prve dvije godine živio sam sâm jer su uvjeti bili teški. Žena i djeca su navraćali. I sjećam se jedne zimske večeri, tamne, duge, kada sam u trenutku shvatio što sam izgubio. Bez lažne skromnosti reći ću da sam razvijen čovjek, i nisam glup, i zbog toga se nisam počeo opijati. Ali sam počeo da razmišljam zašto bih uopće živeio, zašto mi je dano tih 70 ili koliko već godina života. A moj prapradjed bio je protojerej u Sabornoj crkvi Vasilija Blaženog. Daj, mislim, kupit ću molitvenik, da vidim čemu se oni tamo mole. U početku sam čitao s užasom i s nekim divljenjem, istovremeno. Čak sam počeo obilježavati molitve s kojima se slažem i s kojima se ne slažem. Više se ne sjećam zašto mi je nešto izgledalo jako ili nije dolazilo do mog srca u tom momentu. Zatim je sve to prošlo i ja sam shvatio: sve što mi treba je tamo. Renovirao sam kuću. Počeo da idem u crkvu.

Seljaci pitaju: „Što je Petre, zaredao si u crkvu?“, a ja kažem: „A voliš li ti da piješ pivo s seljacima, cio dan u pivnici da prestojiš?“ – „Volim.“ – „A ja volim da idem u crkvu.“

Eto, to je bio početak, a pravi susret s Bogom dogodio se nedavno, prije pola godine. Nisam se mogao izvući iz jednog grijeha. Nikako nisam mogao. I jednom, bilo je Sretenje, ustanem i iznenada osjetim kako je Gospod zalio srce moje ljubavlju i razoružao me. I sve je prošlo. Isak Sirin je govorio: „Naš Bog – to je ocean ljubavi.“ Samo ljubav prema čovječanstvu, a sve ostalo je u drugom planu.

Pitanje: Kontrolno pitanje: voli li Bog i nevjerujuće?

P. Mamonov: Jedan svećenik je rekao: „Bogu je nevažno što vi u Njega ne vjerujete, glavno je da On vjeruje u vas.“ Bog vjeruje u čovjeka, on se uzda u nas. Mi smo mu potrebni zato što je ljubav obostran osjećaj. Njemu je potrebna naša ljubav. Vi ste, koliko shvaćam, ateist, a ja vjernik, no pri tome mi ostajemo normalni, poštujemo se, slušamo, pokušavamo shvatiti jedan drugog, kao ljudi. S jedne strane, nitko nikoga ne vuče za uši u crkvu, a s druge, nitko ni od koga ne traži da se odrekne Boga.

Pitanje: Ja ne znam postoji li Bog i pridržavam se principa dualnosti: „Treba, u osnovi misliti, kao da Boga nema, a postupati kao da postoji“. Meni se čini da su u Rusiji, zapravo, prilično složeni odnosi s Bogom.

P. Mamonov: Nisu jednostavni. Do 1917. godine imali smo toliko bogat i lagodan život da su ljudi zabravili na Boga. Gospod je pogledao i rekao: „Ah, ja vama nisam potreban, eto vam Lenjina i Staljina“. A kada smo prestali da im se klanjamo, dao nam je svu sreću. Ja živim u provinciji i uopće ne dijelim široko rasprostanjeno mišljenje da je sve loše i da svi kradu. Narod je zainteresiran za posao, prestaje da pije. Do deset sati uvečer rade na svojoj zemlji. Sve kuće su pokrivene, u dvorištu po dva auta. Kod nas je sve jeftinije. Ili o mladima, svašta se govori, a ja srećem mlade ljude i vidim da im nisu potrebni pornići, ni izopačene reklame. Prošle godine snimao sam sa Sergejem Lobanom „Plamen“. On ima 24 godine, napravio je film od svojih para, ni od koga nije tražio – zaradio je snimajući kirurške operacije. Eto tako, po površini pliva prljavština, a u dubini – voda je čista. To je kao kada u trolejbus uđe pijani huligan, i putovanje izgleda nemoguće. A ostalih četrdeset ljudi sjede i u tišini putuju. Nas dvojica smo sjedili u Sočiju u festivalskoj raskoši, a ljudi su ustali u 7 ujutro i krenuli na posao. Ja sam predstavnik tih ljudi.

(0)



This post has been seen 173 times.

Pjotr Mamonov: Bogu nije važno vjerujete li vi u njega, važno je da On vjeruje u vas

| Slider, Zanimljivosti |
About The Author
-