PROKLETSTVO WASHINGTONSKOG SPORAZUMA: Miroslav Tuđman je zbog prijatnji izolacijom i sankcijama teška srca pristao na Federaciju BiH!

U transkriptu telefonskog razgovora Clintona i Tuđmana u kojem mu američki predsjednik čestita na “hrabrosti i fleksibilnosti” prilikom potpisivanja Washingtonskog sporazuma, hrvatski predsjednika kaže da je i on zadovoljan, uz ogradu “da mnogi hrvatski ljudi nisu za ovaj sporazum…”

 

Piše: Senad Avdić

To su, nemaju koji drugi biti, oni “mnogi hrvatski ljudi”, u Hrvatskoj i BiH, koji zadnjih nedjelja dokazuju da je BiH neodrživa bez trećeg entiteta.

Profesor Nerzuk Ćurak, nekadašnji moj redakcijski kolega, ovih je dana javno reagirao zbog poniženja, pa i profesionalne svinjarije koju je doživjeo od novinara zagrebačkog “Globusa” Darka Hudelista.

Nerzukove odgovore na pitanja koja mu je (u pisanoj formi) dostavio, Hudelist nije uvrstio u svoj istraživački tekst o (Hrvatima u) Bosni i Hercegovini. Nerzuk tvrdi da se “Globusovom” novinaru nisu svidjeli, nisu se idejno uklapali u tekst, što je vrlo vjerovatno.

Budući da sam i sam sudjelovao u Hudelistovoj anketi, a nisam baš zadovoljan kako je to na koncu ispalo, valja se tješiti da sam malčice bolje prošao od Ćurka. Citirane su dvije-tri rečenice, iscijeđene iz tri-četiri kartice mojih odgovora na sedam-osam pitanja koja su mi postavljena.

Također, uoči izlaska lista, Hudelist mi se učtivo ispričao zbog kraćenja mojih odgovora, na što je bio prisiljen zbog brojnosti sugovornika- njih desetak.

Kažem, nisam oduševljen kako sam “ispao u Globusu” , ne iz razloga taštine, povrijeđenosti, odnosno što su u tekst udjenute samo dvije-tri rečenice, nego za to što to i nisu bile bogzna kakve rečenice, prilično su načelne, neodređene (nešto u smislu da će o sudbini Daytona odlučivati SAD a ne vlasti u BiH, što je opće mjesto, floskula i izjanđala frazetina).

 

SAE ROMA, BABO, BABO

Milije bi mi bilo da su korištene neke druge dvije-tri rečenice koje sam, također, napisao. Recimo ona kako nije tačna tvrdnja iz Hudelistovog pitanja da su u srednjoj Bosni međunacionalni incidenti

česti (“nema nijednog takvog u zadnjih nekoliko godina”, napisao sam) kao ni da je taj dio Federacije “siromašan”. (Naveo sam primjere općina poput Kreševa, Kiseljaka, Viteza, koji to opovrgavaju).

Mogao je, a da serbez sve drugo izbaci, novinar “Globusa” rabiti i moju tvrdnju da su Bošnjaci rezervirani glede trećeg entiteta iz straha od reinkarniranja “Herceg Bosne”, sa kojom imaju jeziva iskustva, ubistva, logore, deportacije…

Desilo mi se nešto slično nedavno sa razgovorom za Radio-televiziju Srbije koja je pravila dokumentarac o Fikretu Abdiću. U montaži je preživjelo sve ono za što sam ja vjerovao da je manje bitno, ili je svima već poznato, a izbačeni su dijelovi koji su mi se činili jako važnim, pa, da budem neskroman, i zanimljivim.

Pored ostalog, novinar me pitao kako je Alija Izetbegović postao predsjednik Predsjedništva

BiH, ako je već Abdić dobio više glasova na izborima?. Objasnio sam da je Izetbegović izabran na prijedlog, odnosno zahtjev Srpske demokratske stranke, o čemu je milionsku televizijsku javnost nakon izbora prvi izvjestio Nikola Koljević.

Uslijedilo je pitanje zašto bi SDS preferirao Izetbegovića, a ne Abdića, pa sam odgovorio: “Vjerovatno iz razloga što im je za ono što su pripremali, rat dakle, Fikret Abdić bio potrebniji i korisniji u Bosanskoj krajini, nego u Sarajevu”.

Nije to uvršteno u emisiju, kao ni moja tvrdnja da je nemoguće, da je suludo polemizirati sa tim da li je neko ratni zločinac i nakon što je odležao kaznu za ratne zločine. (I ovaj novinar, S. Kostić, mi se unaprijed, kao i Hudelist, izvinuo zbog skučenosti prostora i vremena.)

(Evo jedne vesele digresije, priče u priči, da malo relaksiram sve skupa, koja će potvrditi staru istinu da kada vas neko prevari ,on je kriv, ako to učini dva puta, krivi ste obojica, a treći put- e, onda ste krivi isključivo vi.)

Pričao mi je Daco Džamonja kako ga je dok su bili cimeri jedno večer pozvao Nedžad Ibrišimović na večeru. “Biće sa nama i dvije plahe dame”, najavio mu Nedžad. I tako i bilo, otišli u neki skupi restoran učetvero, jeli i pili najskuplje što je imala kuća ponuditi, šalili se, smijali, malo i udvarali, sve što rade dvije dame i dva zabavna muškarca kad se nađu na večeri.

I negdje iza ponoći, kad je Nedžad platio bijesan ceh, svi zajedno se potrpali u taxi. Negdje na Grbavici “plahe dame” rekle taksisti da stane, zahvalile se Nedžadu i Daci i otišle kućama.

“Šta ovo bi, dragi Nedžade?”, zapanjeno će Daco.

“Kako šta bi, ništa ne bi, odoše cure spavati”.

“Vidim i ja da odoše, nego zar nije trebalo…?”

“Nije trebalo ništa, ovo mi isto već četvrti – peti put rade”, mirno će Nedžad.

“Pa, u čemu je onda fol, bar mi to reci?!”

“Fol je u tome da hoću da vidim dokle seže njihov bezobrazluk”, objasni Nedžad.

Ali, ostavimo po strani, barem za ovu priliku, privatnu povrijeđenost, ili osobne objekcije šta je važno, a šta nije. Hudelistov tekst u “Globusu”, jedan je od tri članka (u istom broju, jedan za drugim!) posvećena “političkoj krizi u Bosni i Hercegovini“.

Uz Hudelista, na toj su se temi okušala još dvojica uglednih autora, urednik Zdravko Milinović i vanjski suradnik-kolumnista Romano Bolković. I jedan i drugi i treći… i desetine i stotine drugih tekstova i emisija u hrvatskim medijima su, da parafraziram Ćurka, ilustracija kako se vlastito neznanje o temi u koju su involvirani tvrdoglavo pokušava prodati pod ultimativno znanje.

Čim čujete, ili pročitate kako se neko u pokušaju rješavanja hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini i s tim u vezi uspostavu trećeg entiteta kao garanta suverenosti i zaštite, poziva na promjenu Daytonskog ustava, odmah slobodno odustanite i počnite se baviti nečim pametnijim i svrsishodnijim.

Da bi se uopće došlo do suvislog razgovora o Daytonu i njegove promjene, neophodno je dobro savladati ono što mu je prethodilo, gradivo koje se zove Washingtonski sporazum koji je definirao ustavne i teritorijalne stubove Federacije Bosne i Hercegovine.

Treba poznavati povijesne, ratne, diplomatske… okolnosti u kojima je bošnjačko-hrvatski sporazum u Washingtonu potpisan. Potisivanjem ovoga međunarodnog sporazuma, prvog kojeg je aranžirala tadašnja nova američka administracija predsjednika Billa Clintona (uz snažnu potporu Berlina i Vatikana), nije samo zaustavljen rat između Hrvata i Bošnjaka: za Hrvatsku je to bio jedini izlaz iz potpune međunarodne izolacije, jer je već pripremljen širok spektar brutalnih sankcija.

Washingtonski sporazum nije bio dragovoljni izbor hrvatskih vlasti, on je bio stvar nužde i izbjegavanja posljedica orkestriranih pritisaka najvećih svjetskih centara moći na Tuđmanovu Hrvatsku zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu.

 

MRTVI ČVOR VEZANIH ZASTAVA

U nedavno objavljenom transkriptu telefonskog razgovora Clintona i Tuđmana u kojem mu američki predsjednik čestita na “hrabrosti i fleksibilnosti” prilikom potpisivanja Washingtonskog sporazuma, hrvatski predsjednika kaže da je i on zadovoljan, uz ogradu “da mnogi hrvatski ljudi nisu za ovaj sporazum…”

To su, nemaju koji drugi biti, oni “mnogi hrvatski ljudi”, u Hrvatskoj i BiH koji zadnjih nedjelja dokazuju da je BiH neodrživa bez trećeg entiteta…

Neki dan na hrvatskoj javnoj televiziji voditelj (T. Dujmović) kaže odvjetniku (A. Nobilu) “ali Ahmići su se desili nakon zločina u Križančevu selu”, a odvjetnik potvrđuje: “Naravno da su se desili”;

jer, kao što je poznato katolički Božić, kada se desio pokolj nad Hrvatima u Križančevu, je te godine, 1993., stigao mnogo ranije od 16. aprila…

U najstarijem srpskom listu, najstariji srpski vojni analitičar (M. Lazanski) nedavno savjetuje svog prijatelja Milorada Dodika da ne prihvati odluku “Vrhovnog suda BiH o referendumu”, što nije teško ispuniti, jer BiH ne poznaje Vrhovni sud.

Zašto, pitat ćete se ja mazohistički pratim,čitam, gledam… te budalaštine autora i analitičara koji ne razlikuju španska sela od Križančevog?

Pa, vjerovatno, da vidim dokle seže njihov bezobrazluk!

(245)



This post has been seen 2621 times.

PROKLETSTVO WASHINGTONSKOG SPORAZUMA: Miroslav Tuđman je zbog prijatnji izolacijom i sankcijama teška srca pristao na Federaciju BiH!

About The Author
-