REPORTAŽA IZ “BOSANSKOG ALCATRAZA” Šta rade zatvorenici najpoznatijeg KPZ-a u državi

Po njemu su navijači zeničkih sportskih kolektiva dobili naziv „Robijaši“. Opjevan je i u pjesmi “U Zenicu kada pođem ja…” legendarne muzičke grupe “Zabranjeno pušenje”. Zatvor u Zenici nije samo zatvor, to je i proizvodna institucija. Plastenici, radionice, stolarija, drvorezbarstvo, slike… sve se to može pronaći u ovoj ustanovi.

Pričali su svašta…

 Reporteri “Dnevnog avaza” protekle sedmice bili su u posjeti Kazneno-popravnom zavodu (KPZ) Zenica, zatvorenog tipa. Neki su ga ranije zvali “jugoslovenski Alcatraz”.
Naši domaćini Hidajet Jabandžić, direktor, Ivica Dujmović, zamjenik direktora, i Redžo Kahrić, zapovjednik zatvorske policije, prije ulaska u krug i prostorije gdje borave zatvorenici, “uputili” su nas u pravila ponašanja.

– Zatvorenici su osjetljivi na objektiv fotoaparata – upozorili su.

Prije samog ulaska razjasnili smo s direktorom i njegovim pomoćnicima prošlosedmične glasine o štrajku glađu pojedinih zatvorenika.

– Vidite, pričali su ranije da je Jabandžić nasilu sunetio zatvorenike, pričali su da Jabandžić tjera muslimane da jedu svinjetinu, molim vas, pa to se nije radilo ni u srednjem vijeku. Pojedini novinari su sve te priče uzimali “zdravo za gotovo” i dolijevali ulje na vatru bez ikakvog kontaktiranja s mnom ili nekim od mojih saradnika – govori nam Jabandžić te pojašnjava da u ustanovama ovakvog tipa uvijek ima nezadovoljnih pojedinaca.

Iza visokog zida, nakon što smo prethodno predali telefone, na jednom od objekata dočekuje nas natpis “Kulturno-obrazovni centar”. Unutra sekcije za informatiku, biblioteka, prostorije za molitvu, pravoslavna, katolička kapela i mesdžid. Održavaju ih zatvorenici.

Aleks Mican je zadužen za informatičku sekciju.

– Brinem o računarima, obučavam one koji žele naučiti. Zadovoljan sam uvjetima ovdje – pojašnjava Mican.

Njegov kolega Suljo Karajić je bibliotekar. Osuđen je za ratne zločine, odslužio je tri i po i ima još osam godina. Brižno i ljubomorno čuva i ne tako skromnu biblioteku.

– Imamo više od 10.000 naslova. Ljudi čitaju, najaviše romane Agate Kristi (Agatha Christie). Čitaju i Mešu i Ivu, ali i Dostojevskog, šta ko voli – pojašnjava nam zatvorenik Karajić.

U prostoriji drvorezbarstva prave se mala remek-djela. Vjerski motivi, natpisi, okviri za svete knjige.

Mustafa Hrvić, osuđen na 25 godina robije, upravo završava jedan takav okvir.

– Radim, imam plaću. Šta ću, ubijam vrijeme, a osjećam se i korisnije. Neko će to kupiti i čuvati u svojoj kući, to mi bude drago – govori Hrvić.

Njegov kolega Lazar Stupar, Srbin osuđen za ratne zločine, kroz smijeh dobacuje:

– Nemojte mene slikati, nisam fotogeničan.

Na red dolazi i teretana. Tamo zatičemo Almira Šarića i Anela Ibrišimovića. Raspoloženi za fotografiranje, pogotovo Šarić.

– Slikaj me da me “trebe” vide – kroz smijeh govori ovaj zatvorenik kojem bi na izgledu tijela pozavidjeli mnogi bilderi.

– Nemam ovdje nikakvih problema. Ponašaj se po pravilima i zatvorski čuvari će se ponašati prema tebi kao prema čovjeku. Ako z… ideš malo u samicu da razmisliš o životu i to je to. Vrlo jednostavna su naša pravila – pojašnjava Šarić.

Četvrti paviljon

U drugom fitnes centru Senad Joldić. Sprave su skromne, ali je sve čisto i uredno. Jedan od zatvorenika izuzetno pozitivnog duha je i Miodrag Štrbac iz Banje Luke. Poznat je široj javnosti po tome što je uplovio u bračne vode kao zatvorenik. I on se bavi drvorezbarstvom.

– Odležao sam sedam, imam još pet godina. Kada izađem, dođite u Banju Luku. Imam ja svoj klub borilačkih vještina. A naučio sam i zanat u zatvoru da mogu zarađivati hljeb kad izađem – govori Štrbac.

Bitno je naglasiti da u KPZ-u Zenica postoje dvije kuhinje. Odvojene su zbog svinjskog mesa pa zatvorenici imaju pravo izbora. Dok prolazimo do brijačnice, između paviljona, u krugu nekoliko zatvorenika. Ljubazno nas pozdravljaju. Vjerovatno zato što je s nama u društvu i zapovjednik Redžo Kahrić.

– Hoćemo li to biti na televiziji, reci da nam je ovdje ko u hotelu – dobacuje neko iz mase.

Na kraju “zavirili” smo i u strogo čuvani četvrti paviljon u kojem leže najozloglašeniji poput Zijada Turkovića, vođe najveće poslijeratne zločinačke organizacije u BiH, osuđenog na 40 godina zatvora, te Muamera Topalovića, osuđenog na 35-godišnju robiju zbog masakra počinjenog na Badnju večer u okolini Konjica. Dobili smo preporuku da se na tom odjelu, ipak, ne zadržavamo!

U ćelijama sve u redu…

zatvor-sasa-stjepanovic1-2

Saša Stjepanović: Ćeliju dijeli s još dvojicom “nevinih”

Obišli smo i nekoliko zatvorskih ćelija. Opremljene su bolje nego sarajevski studentski domovi u Nedžarićima i Bjelavama. U jednoj od ćelija gdje 12-godišnju kaznu služi Saša Stjepanović, jedan od članova zloglasne družine Zijada Turkovića.

– Sve je uredu – govori Stjepanović, dok jedan od stražara dodaje:

– Normalno da je uredu. Ćeliju dijeli s još dvojicom “nevinih” osuđenika. Imaju televiziju, dobre krevete, uredno opremljeno kupatilo…

“Ljubavna soba”

Na raspolaganju krevet, čista posteljina, tuš

U pratnji zatvorskih čuvara posjetili smo i sobu za intimu. Zatvorenici je zovu “ljubavna soba”. Pravo na njeno korištenje imaju samo oženjeni i to uz pokaz neophodne dokumentacije koja to dokazuje. Posjeta supruge može trajati dva sata dnevno, a na raspolaganju su im krevet, čista posteljina, tuš.

(8)



This post has been seen 613 times.

REPORTAŽA IZ “BOSANSKOG ALCATRAZA” Šta rade zatvorenici najpoznatijeg KPZ-a u državi

| Bosna i Hercegovina, Slider, Vijesti |
About The Author
-