SARAJEVO I PRIKLJUČENJA: O Edi Maajci i Dežuloviću, alkoholu, Naseru i krmetini…

Opskurantsko-satirično glasilo nekog od poluvladajućih krila jedne od poluvladajućih partija zvano Saff, objavilo je jučer poziv na linč bh repera Ede Maajke. Razlog? Edo je izrazio građansku zabrinutost da u sarajevskim restoranima manjka piva, a da je svinjetinu teže naći nego u Jerusalimu gdje trenutno živi sa svojom ženom Jevrejkom zbog koje je, endavno, također bio medijski šikaniran. “ Ljudi su postali jako religiozni, depresija i traume koje se ne liječe izlaze iz ljudi na svakom koraku…”, zaključio je Maajka.

 

 

Vuk Bačanović l novi.ba

Nešto prije njega je Boris Dežulović izrazio svoje gnušanje nad Sarajevom “saudijskih džamija, malezijskih tvrđava i turskih škola, arapskih firmi i blještavih shopping centara bez krmetine, ali s mesdžidima”, “gradom bez ukrasa za tuđe ramazane”, koji je “ispražnjen” od “Djeda Mraza i alkohola, pa od ‘Tuzlaka’ i ‘pedera’, prazan od ljudi kojima se očevi zovu

Dubravko ili Mihajlo, pa na kraju prazan od sebe samog i u samom sebi eksteritorijalan, da postane i ostane Prisajedinjeni Arapski Emirat, halal-kasaba od bi-bi-ajeva, iranskih kulturnih centara, katarskih poslovnih škola i anadolskih vrtića čiji direktori govore perfektni arapski i turski, sa pedeset novobegovskih obitelji i mladoturcima iz internacionalnih škola koji će kod nekog sutrašnjeg Andrića nevjernike nabijati na oklagije.”

Eh sad, ako stavimo na stranu da je Sarajevo, barem kada je u pitanju alkohol, još uvijek poprilična zemlja alkoholoija sa rakija-barovima i birtijama u strogom srcu Baščaršije, te da ljubitelji svinjskog mesa najboje svinjske specijalitte i dalje mogu kupiti, kako u gradskoj tržnici, tako i u tržnim centrima koji nisu BBI i Al-Shidi, ostaju nam “problematični” iranski kulturni centri, katarske poslovne škole i tome slično..

Eh sad, ako ponovo stavimo na stranu da ovakvi centri postoje i u Berlinu, New Yorku, Londonu i Parizu i da ne bi trebalo biti čudno da u Sarajevu kao gradu sa orjentalnim, osmanskim i islamskim nasljeđem, uz Britisch Councile, Goethe institut, André Malraux centar, sasvim regularno funkcionišu i ovakvi centri, jedino smisleno što možemo izvući iz Dežulovićevog izlaganja jeste ukazivanje na neobeogvske obitelji.

Zbog čega je to tako? Baš kao što Al-Shidi, BBI, iranski kulturni centar i mladoturske škole same po sebi ne predstavljaju niti bi trebale predstavljati bilo kakav problem (i svako takvo njihovo problematiziranje predstavlja čisti rasizam), tako ni pomentu kulturni centri zapadnih zemalja nisu problematični sami po sebi (iako bi se neko “pametan” mogao dosjetiti da ih veže za strahote britanskog, francuskog i njemačkog imperijalizma, kao i njihove kuturne hegemonije), sve dok i jedni i drugi ne budu stavljeni u kontekst onoga što se zove kolonijalna uloga “neobegovata”.

Baš kao što Vučić, Dodik ili Čović nisu problematični kao Srbi i Hrvati, katolici i pravoslavci, tako ni neobeogvat nije sam po sebi problematičan zbog džamija i BBI centra, već zbog kompradorske, posredničko-preprodavačke, bezidejne i bezvizionarske uloge ove “elite”.

Tako je prije koji dan, jedan od pripadnika ovog miljea, gotovo mitska bošnjačka figura, Naser Orić, naimenovana za savjetnika ministra za boračka pitanja FBiH, Salke Buvarevića, iako se radi o osobi koja je pred pravosudnim institucijama BiH optužena za ratne zločine nad civilnim stanovništvom. No, to mu, kada je u pitanju BiH i staž optuženika, osumnjičenika i osuđenika za ratne zočine na bitnim funkcijama, dođe kao opšte mjesto nevrijedno spomena.

Civli jebiga i jesu predviđeni za to da budu žrtve i još da u tom položaju budu zadovoljni. Kada god se spomene dotični Orić u sjećanje mi dođe nekoliko rečenica iz knjige Ibrana Mustafića “Planirani haos” o brašnu iz humanitarne pomoći koje se, ubuđano u skladištima, baca na gradsku deponiju ratne Srebrenice, a sve samo zbog toga da cijene na crnom tržištu živežnih namirnica koje su držali Orić i njegovi saradnici, ne bi padala.

Ili u novcu, koji je, uz proviziju lokalnim moćnicima, iz inostranstva, dolazio do polugladnih Srebreničana, samo da bi završio u mafijaškim džepovima za precijenjene namirnice pokradene iz humanitarne pomoći. Radilo se o mikroprimjeru generalne slike bogaćenja profitera koji će, s jedne strane narodu propovijedati o potrebi “stezanja kaiša” (kao nedavno premijer Novalić), dok će na savjetnička mjesta za ogromne novce uposliti Orića, ratnog profitera, reketaša, saradnika nako-bosa Nasera Keljmendija.

Dok običan puk treba biti skroman i zahvalan za platu od 420 KM, penziju od koje se ne može preživjeti, katastrofalne zdravstvene usluge i prepuštanje ionako loših bolnica ambicijama vladajućih klanova, dotle se na prijestolje obžavanja postavlja mafijaško-obavještajni knez, ili ako ćemo već pravosimbolički – aga, koji im maše iz mafijaškog hotela Casa Grande ili iz zagrljaja srpskih starleta u onom Beogradu u kojem ga, navodno, traže.

I baš kao što nije problem što Naser maše iz zagrljaja srpskih, kineskih ili romskih starleta, na isti način nije problem da neko pohađa tursku školu, posluje sa kuvajtskom firmom, proda svoju zemlju, ako to želi, Arapima koji žele pobjeći u povoljnije klimatske uslove, uči mu se farsi baš u iranskom kulturnom centru, a ne francuski u francuskom, ili ne jedne svinjetina u tržnom centru u koji je uložio vlastiti kapital.

Problem je u tome šta određenoj zajdnci donosi korist, a šta propast u podaništvu koje podrazumijeva moć i bogastvo za burazersko-neobegovaski klan, a beznađe i imigraciju za sve koji se ne uklapaju u njihove sheme. Problem je kriminalno-kompradorski karakter vlasti koja zarađuje od takvih novčanih i simboličnih transakcija, ona koja ne stvara nikakve nove ekonomske, kulturne pa i religijske vrijednosti, nego ih sve ubacuje u kolo pljačke, gramzivosti i nečovještva, osudivši svoj narod da vječno bude proksi interesa svakoga ko vladajućoj elit ubaci koju pinku u džep.

Niko, prema tome nije depresivan jer, eventualno jeste ili nije religiozan, dok svakako može biti depresivan i bijesan zbog činjenice da će svaki “Naser” naći svoga “Dubravka” i “Mihaila” s kojima će, s alkoholom i krmetinom, ili bez, kulture, religije i senzibilitete kompletnih naroda pretvoriti u štit za nabijanje na kolac svakoga ko papagajski ne ponavlja njihove laži o slavnim liderima, biznismenima i vojskovođama. Da ne bi poludio.

(0)



This post has been seen 271 times.

SARAJEVO I PRIKLJUČENJA: O Edi Maajci i Dežuloviću, alkoholu, Naseru i krmetini…

| Bosna i Hercegovina, Slider, Zanimljivosti |
About The Author
-