Šokantni podaci o ubistvu Jusufa Juke Prazine

“Tragom informacije o tome da su njemački istražni organi, nakon što su poslije više od 40 godina otvorili slučaj ubistva jugoslavenskog disidenta Stjepana Đurekovića, a za koje odgovara nekadašnji šef Državne bezbjednosti u Hrvatskoj Josip Perković, sada aktivirali i slučaj političkog ubistva nekadašnjeg komandanta jedinice Armije RBiH Juke Prazine, BBN podjeća na obimnu dokumentaciju istražitelja u kojoj se navode šokantni detalji o planiranju likvidacije i likvidaciji Jusufa Prazine Juke”.

 

Oni koji su svih ovih godina posjećivali mezar kažu da na njemu piše: General Jusuf Prazina Juka.Oni koji su ga poznavali za života, i u životu, znaju da je bio čovjek iz naroda, da se školovao po zatvorima i vaspitno – popravnim domovima bivše Jugoslavije i da je bio jedan od “opasnijih momaka” u gradu Sarajevu prije rata.Postoje i “zabilješke”, policijske, naravno, da je bio ranjavan prije rata, a potom i u ratu, u obračunima, koji, kad bi se nabrajali, ne bi imali kraja.

Maja, 1992. godine, kad je Sarajevu i Bosni bilo najteže, Juka Prazina postrojava više od 3.000 momaka i djevojaka poručujući agresoru u Beogradu, ali i građanima Sarajeva: MI BRANIMO SARAJEVO!

Po gradu Sarajevu su ih zvali “Jukini Vukovi”, pjevali im pjesme, recitovali stihove, i ma kakvi bili borci i patriote, nosili su pečat vremena i pečat svoga komandanta Juke.Bilo bi nerealno i neistinito reći da “komandant Juka”, “general Juka”, ili samo Jusuf Prazina Juka, nije imao svoje mahane i svoje vrline koje su ga krasile kroz život i na kraju života koštale mučkog ubistva.

Mi koji smo bili u Sarajevu, sjećamo se Juke i “Jukinih vukova”, baš kao što se sjećmo i svakoga drugog “komandanta” koji je nešto značio u gradu.U septembru 92 u Sarajevu je kulminiralo:Sefer Halilović ili Juka Prazina.Juku su nakon mnogo spletki i peripetija odbacili kao “suhu krpu” i zauvijek poslali na “put izdaje” i na kraju u dobro isplaniranu smrt.

Prvo su ga poslali da ranjenu suprugu izmjesti na liječenje u inostranstvo a po povratku ga prisiljavaju na obračun sa Armijom BiH na Igmanu.Sa Igmana Prazina bježi u Hercegovinu i sa nekolicinom preživjelih suboraca stavlja se pod komandu Mladena Naletilića Tute.Odatle odlazi u inostranstvo gdje nakon izvjesnog vremena biva ubijen pod još i danas nerazjašnjenim okolnostima.Jesu li ga ubila trojica njegovih pratilaca koji su se kasnije dobrovoljno predali belgijskoj policiji ili je ubistvo “generala Juke” počinio neko drugi?Ono što je stoposto sigurno je da je dva puta pogođen u lice,izbliza, i da su ga identificirali po tetovaži koju je imao na lijevom ramenu.Navodno, tijelo su pronašli “stoperi” na putu između Belgije i Njemačke, unakaženo i nakon tri sedmice.Izdato je i kratko saopćenje bosanskohercegovačkih vlasti kako je ubijen “sitni kriminalac”, a ne “komandant” i “general”, kako su ga ranije nazivali u Sarajevu.

“…Našli su ga dok je još trajalo novogodišnje slavlje, bačenog u blatnjavi kanal pored autoputa, nekoliko stotina metara od njemačke granice. Ispostavilo se da je tijelo ležalo neprimijećeno tri tjedna. Konačno ga je otkrio par autostopera na putu ka Liegeu. Belgijska policija identificirala je leš kao Jusufa Prazinu, znanog kao Juku, čiji je nestanak prijavljen četiri sedmice ranije. Jedan metak pogodio ga je u potiljak, drugi u glavu.

Ko ga je ubio? U njegovom burnom tridesetogodišnjem životu, jedino oko čega nije bilo sumnje jeste da će umrijeti u čizmama.AlI, kome je to pošlo za rukom?

 

Patrick Bishop je u Daily Telegraphu samo nekoliko dana nakon Jukine smrti, januara 1994, napisao:

“Imao je lice osuđeno na smrt: dugo, poput tabuta. Čupa tamne kose iznad tužnih smeđih očiju. Njegovo je vitko tijelo pulsiralo zlokobnom energijom koja ga je u boju naprosto izvrtala po frontu dok su meci zujali pored njega – kao da je, skoro, molio za smrt. No, to je bilo u drugoj zemlji, na užarenim ulicama Sarajeva i snjegovitim padinama srednjobosanskih brda. Nikad ne bi pogodio da će ovako skončati, pod sterilnim natrijskim svjetlima autoputa u ravnicama Belgije.”

Meci, auto, nestanak Vijest o Jukinoj smrti i tada i kasnije izazivala je izmiješane emocije, ali i fabrikovala različite verzije. Ona najvažnija nastala je u Liegeu, gdje su s Jukom i njegovom porodicom bili i momci koje je iz Sarajeva, preko Igmana i Mostara, vodio sa sobom: Juka se, naime, nakon hercegovačke krvave epizode u Kažnjeničkoj bojni Mladena Naletilića Tute, skrasio nekoliko mjeseci u jednoj vili u Promajni, na jadranskoj obali. Ostalo je zabilježeno da je Juka bio bez pištolja – hrvatske vlasti su mu zabranile da bude naoružan. Bio je ogorčen i rezigniran i postoje svjedočenja kako se podmićivanjem i prijetnjama uspio izboriti za odlazak ka Sloveniji, a kasnije i dalje. Osam dana mala karavana je putovala: Juka, njegova supruga Žaklina i mala kćerkica, sestra Vasvija, njen muž i troje djece, dva nećaka, nekoliko boraca i dvije prijateljice, sredili su u Austriji i Njemačkoj tranzitne vize i do septembra je cijela ekipa našla dom u Liegeu, dobivši od belgijskih vlasti dozvolu za ulaz kao raseljene osobe. Juka je smjestio njih dvadesetak u malu kuću u Rue du Pontu, kvartu koji je vrvio od doseljenika iz Turske i Magreba. Živio je sa Žaklinom i kćerkicom nedaleko odatle.

Dane je provodio po kafićima jugoslavenskih emigranata, uvijek u pratnji četvorice tjelohranitelja: ponašao se manje-više pristojno. Postoji priča o tuči u Cafeu “Sarajevo”, ali i potvrde da je bio iznimno oprezan pred belgijskim vlastima. Novac je bio ozbiljan problem: s vremena na vrijeme nestao bi preko njemačke granice, da “prikupi priloge” – ekipi koju je poveo sa sobom bio je i skrbnik i zaštitnik, pa ipak, dokazi su sugerirali da su upravo oni prvoosumnjičeni”.

 

Posljednji put Juka je viđen u noći 3. decembra 1993: po izjavi jednog od njegovih ljudi, večer je počela relativno uobičajeno. Juka je kartao s tjelohraniteljima. Jedan od njih je svjedočio:

“Vidio sam ga u kući. Nije bio nervozan”.

Grupica je krenula na turneju gradom, na piće i flipere u kafani “Šljivo” i bistrou “Paradis”. No, kući se nisu vratili. Po policijskom izvještaju, četiri tjelohranitelja su nestala, a po tvrdnjama obitelji – dvojica su otišla s Jukom, a druga dvojica tajanstveno su napustila kuću u Rue du Pontu narednog jutra.

Već 4. decembra njemačka je policija našla napušten audi blizu željezničke stanice u Aechenu, tik uz belgijsku granicu. Na karoseriji su bile dvije rupe od metka, kalibra 9 mm, najvjerovatnije iz berete. Odgovarali su mecima kasnije nađenim u Jukinoj glavi. Znalo se da je jedan od tjelohranitelja nosio beretu. “Veza je očita”, izjavio je Rolf Lennartz iz ureda javnog tužioca gradića Eupen, gdje je belgijska policija vodila istragu.

“Meci, auto, nestanak. Vjerujemo da je ubijen u kolima i pretpostavljamo da su to učinili tjelohranitelji. No, što se tiče motiva, o tome ništa ne znamo.”

Lov na ubice preselio se u Njemačku i povezivan je sa švercerskim kanalima oružja: saznalo se da su u jednom prisluškivanom telefonskom razgovoru sugovornici raspravljali o planu da ubiju Juku. Iseljenici su nudili svoje varijante Jukine smrti:

“Svi su ga se bojali: ako ste se trkali s njim, morali ste ga pustiti da pobijedi ili se bojati za vlastiti život. Bio je bolestan”, ustvrdio je jedan od njih. Drugi je pak operirao ciframa ubijenih Bošnjaka u Mostaru i novinarima izjavio: “Šuškalo se o masakrima u kojima su njegovi pobili i do 700 ljudi. Mislim da je ubijen zbog pokolja, i da su to zato uradili njegovi tjelohranitelji. Niko od ljudi koji su bili s Jukom nije mogao zaboraviti šta su činili.”

 

Šta je Mesić rekao Tuđmanu?

Četvorica tjelohranitelja su kasnije uhapšena, a trojici je suđeno: Jadranko, Muris i Samir odležali su kazne u belgijskim zatvorima, ali su teorije o tome ko stoji iza Jukine smrti ostale. Ni danas se ne zna motiv: zato su sve opcije i dalje u igri. Prošle godine, kada je objavljen stenogram posljednjeg razgovora pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana sa sada već bivšim hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem, ispostavilo se da je pominjan i Juka?! Tuđman i Mesić sastali su se ujutro 5. februara 1994. i Tuđman je tada optuživao Mesića zbog sabotiranja “državne politike” jer se Mesić spremao na put u Sarajevo na Prvi sabor Hrvata BiH. Na istom sastanku Mesić je odbio mogućnost da bude hrvatski ambasador u Bruxellesu: iako su hrvatski mediji u tom periodu za Jukinu smrt optuživali Ejupa Ganića i Bakira Izetbegovića, Mesićeva nervozna reakcija u razgovoru s Tuđmanom ukazuje da je on pak smatrao kako je Jukina likvidacija djelo hercegbosanskih ekstremista:
“Htjeli su da me ubiju, evo, zato ne idem, ja nisam Juka Prazina, i neću da me ubiju – neka me ubiju tu. Ako smo završili, ubijte me ovdje, neću ići da me ubiju, Juku Prazinu su ubili, i da ja sada idem u Belgiju da me ubiju…”!

 

Šta se čulo iz Beograda?

No, ni zvanični Beograd nije ostao izvan zbivanja: kada je srbijanski SDB novembra 1999. objavio hapšenje “članova špijunsko-terorističke grupe, pripadnike francuske obavještajne službe koji su poslije niza počinjenih zločina na teritoriji prethodne Jugoslavije, za koje je okrivljen srpski narod, planirali i atentat na predsjednika SRJ Slobodana Miloševića”, iz afere “pauk” isplivala je i Jukina smrt?! Tadašnji jugoslavenski savezni sekretar za informacije Goran Matić, govoreći o “nedjelima” uhapšenih – Jugoslava Petrušića, Milorada Pelemiša, Branka Vlače, Radeta Petrovića i Slobodana Orešanina, javnosti je obznanio kako je “Petrušić učestvovao u likvidaciji šefa paravojnih formacija u Sarajevu Juke Prazine i to tako što mu je bio zadatak da dokaže da je on mrtav”. Matić je tada ustvrdio da je u Jukinu likvidaciju bio direktno umiješan francuski general Phillipe Morillon, da je komanda mirovnih snaga dala konkretne instrukcije po kojima je Petrušić namamio Juku, a egzekutori su – po Matićevoj verziji – bili francuski obavještajci koji su se svetili za smrt svoja dva oficira u Sarajevu?! Petrušić je, potom, snimio mrtvog Juku?!

Naravno, postoje i bosanske verzije Jukine smrti: jedna od njih tiče se novca i po njoj Juka je ubijen nakon svađe oko velikih suma para prikupljenih za pomoć Sarajevu?! Po istoj verziji, put Liegea uputila su se dvojica domaćih branilaca Jukinog soja – jedan iz Mostara, drugi iz Sarajeva, pasoše i vize obezbijedio im je sami tadašnji državni vrh, a zadatak im je bio: Jukina smrt po svaku cijenu. Druga, pak, verzija kaže da je Jukinim tjelohraniteljima katul-ferman iz Sarajeva uručio jedan ugledni domaći biznismen koji i danas šeta Sarajevom i zbog toga svi šute.

Juke više nema: sahranjen je u vodnjikavu glinu groblja Robermont na brdu iznad Liegea. Njegov grob na muslimanskoj parceli doima se neprirodno dug, kao posljednje počivalište diva iz bajke. Samo je 30 ljudi bilo na njegovom posljednjem ispraćaju. Jedan od njih to ovako objašnjava: “Ljudi se još plaše. Niko ne vjeruje da je on uistinu mrtav. I niko ne vjeruje da će njegova smrt biti zaboravljena.” Poput mnogih koji su znali Juku, i ovaj njegov sudrug govori o osveti. Čak i iz groba.

 

NAJPOZNATIJI ŠPIJUN: Ubojstvo Juke Prazine u Belgiji je snimljeno!

“Jugoslav Petrušić, kojeg sarajevski tjednik «Slobodna Bosna» predstavlja kao najpoznatijeg francusko-srpskog špijuna, u opsežnoj je ispovijesti za taj list opisao svoju navodnu ulogu u nekim od najzanimljivijih događaja u novijoj povijesti naših prostora.

Iz sarajevskog tjednika prenosimo dio Petrušićeve ispovijesti o ubojstvu kontroverznog kriminalca i vojnog zapovjednika s početka rata u Sarajevu Jusufa Juke Prazine, te o ubacivanju mudžahedina u BiH.

 

O ubojstvu Prazine

Jugoslav Petrušić bio je kao francuski obavještajac zadužen da prati kretanje Juke Prazine u Francuskoj i Belgiji. Dok je bio na zadatku, postao je živi svjedok ubojstva Prazine.

“Kada je Juka Prazina počeo da predstavlja problem muslimanskoj tajnoj službi odnosno pukovniku sigurnosti Sarajeva, izveden je iz Sarajeva preko Hercegovine i Hrvatske. Dan mu je pasoš na drugo ime sa kojim je došao u Francusku, a potom je otišao u Belgiju. Tamo je počeo da skuplja grupu ljudi koja je bila spremna da dođe i brani Bosnu. Iz Sarajeva je ponio 1,4 milijuna njemačkih maraka, međutim sa sobom je uvijek imao 800 tisuća. Meni su rekli da pratim njegovo kretanje i kretanje njegove grupe, a bilo je na potezu od Bruxellesa, preko Liegea do Lilla. Uvijek su uz njega bila dva muslimana i jedan Hrvat, a postojao je i četvrti koji je išao do BiH i donosio mu informacije. Oni su 4. prosinca 1994. godine inscenirali tuču u jednoj kavani u Belgiji blizu nizozemske granice kod sela Wambrosh u kojem sam se ja nalazio. Bilo je potegnuto i oružje. Prazina je tukao neke ljude. Međutim, oni su Prazini rekli mi ćemo da te spasimo, idemo odavde. Seli su u auto. Negdje oko 23 sata izveli su ga iz auta, svukli golog i ispitivali. Cijeli razgovor je sniman kamerom.

U iskazu koji je dao bavarskoj policiji, u prisustvu belgijskih kriminalističkih policajaca, u Regensburgu 8. februara 1994. godine Mladen Petić je, između ostalog, naveo da je Juku sreo u aprilu 1992. te da se borio u njegovoj jedinici.

Na upit ko je ubio Juku, kazao je: „Ne znam, bojim se da o tome špekuliram.“

– Ako bih morao špekulirati, mogu da kažem da ubistvo nisu pripremili tjelohranitelji, već ljudi iz Sandžaka po nalogu bosanske vlade – doslovno je njemačkim istražiteljima kazao Petić.

Također, naveo je da, što se tiče Jukinog ubistva, u obzir dolazi i Ramiz Bajramović Ćelo (vjerovatno misli na Ismeta Bajramovića Ćelu), šefa vojnog zatvora u Sarajevu, koji je Jukinim roditeljima prijetio da će ubiti Juku.

U vezi s ubistvom Juke Prazine istražitelji su ispitali i izvjesnog Azera Maksumića. Navodeći da je Juka ubijen u noći sa 3. na 4. decembar 1993. godine, istražitelji su istakli da je u jednom telefonskom razgovoru od 5. decembra osumnjičena osoba koja je na terenu u Njemačkoj najvjerovatnije organizirala ubistvo (ime poznato redakciji), rekla da je Juka ubijen.

Upitali su Maksumića odakle je osoba X tako brzo mogla znati da je Juka ubijen, mada Jukino tijelo u to vrijeme nije bilo nađeno.

Maksumić je naveo kako zna da je Juka osobi X nekoliko dana ranije prijetio.

– X je imao vezu s ljudima iz Sandžaka i on je bio jedini ko je Juki mogao nešto učiniti pošto je imao puno novca. Po mom mišljenju, X je nagovorio Ziju, koji je naredio da se Juka ubije. Zijo je bio Jukin čovjek od povjerenja. Niko drugi nije smio bez daljnjeg sjesti u Jukina kola.

Pretpostavljam da je Seki (Fayas) bio kod Zije kada je Juka ubijen. Od jednog poznanika Gare (Milan Kovačević) iz Beograda saznao sam da mu je Zijo priznao: „Mi smo ubili Juku, čovjek koji je to uradio sjedi pored mene.“ Zato pretpostavljam da je to mogao biti samo Šeki – naveo je Maksumić.

Bavarska pokrajinska kriminalistička policija u Minhenu 15. decembra 1998. sačinila je završnu zabilješku o istražnom postupku tužilaštva kod Pokrajinskog suda Minhen protiv osobe X zbog sumnje na povredu Zakona o kontroli ratnog naoružanja.

Kako se navodi, analiza snimljenih telefonskih razgovora dala je rezultat da je diskoteka „Europa“ u Minhenu, čiji je vlasnik Hasip Jilmaz, bila mjesto poticaja, planiranja i koordinacije krivičnih djela.

U ovoj zabilješki ističe se da se kao finansijer aktivnosti istakla humanitarna organizacija TWRA u Beču sa šefom dr. Alijem el-Fathijem Hasaneinom, koji važi za bliskog povjerenika bosanskog predsjednika Izetbegovića.

(518)



This post has been seen 5716 times.

Šokantni podaci o ubistvu Jusufa Juke Prazine

| Slider, Vijesti |
About The Author
-