SRBIJA, NAŠ KOMŠIJA: Njihov Vučić i naša Aska…

Srbija nam stoljećima prebacuje sve svoje draže, karadžiće, mladiće i ine zlotvore koje je u svojim ideološkim njedrima uzgojila.

Potkraj prošloga mjeseca mogla se na jednom našem uglednom novinskom portalu pročitati vijest da će srbijanska “pevaljka” Brena i njen muž Boba organizirati glamuroznu proslavu rođendana svoga sina u nekoj “hali” u Srbiji i da će za tu svrhu iskeširati pedesetak hiljada “evra”.

Uz detalje, tipa koliko i kakvih zvanica će biti na derneku i koje je veličine torta, navedena je i informacija koja je, ustvari, i povod da se vijest uopće pojavi. Naime, druga srbijanska pevaljka, zvana Ceca, izjavila je da se neće naći na proslavi, jer će se održati u prostoru “gde su ubili njenog Arkana”. Vijest je, naravno, sva u žutoidnom i tabloidnom tonu, nepriličnom za ozbiljan medij.

Zemlja frustracija

Iz Srbije često čitamo ovakve i slične vijesti, s više ili manje zanimanja i nonšalancije, a uglavnom sa zagubljenim sjećanjem na, recimo, Arkana i njegova zlodjela, koja su nam došla baš uz muziku Brene, Cece i inih “starleta” velikosrpskog “udruženog zločinačkog poduhvata” koji je poharao Bosnu i Hercegovinu i uništio nam živote.

Iz te hude i nemaštovite Srbije, potpuno besplatno (a često i za dobre novce)  upustili smo razne površne i silikonske televizije i “trashove” od programa. Iako mi imamo filmskog Oscara iz Hollywooda, i Zlatnog i Srebrenog medvjeda iz Berlina, i pregršt priznanja za filmska i televizijska ostvarenja čije nazive ne umijemo čestito ni ponoviti, iako imamo scenariste i režisere i mnogo dobrih glumaca, najbolji filmski festival u ovome dijelu svijeta…, eto, mi gledamo razgolišene srbijanske “dive” i zadrigle “muškarčetine” (pa i kriminalce) u opskurnim programima i bezveznim beskrajnim šouima. I tugujemo, kao za najrođenijim, kada se razboli ili umre, recimo, glumac Dragan Nikolić.

I ne samo to.

Iz te zemlje frustracija upuštamo polovne naučnike i profesore, kopiranu literaturu i osrednju književnost.

Očas upustimo istrošene igrače i trenere, ostarjele glumce i gledamo (i platimo i ulaznice čak!) i ono nešto što ni tam’ žensku ni ‘vam’ mušku ne liči, a što k'o nešto pjeva.

Iz Srbije uvozimo paprike, patlidžane, jabuke, šljive, pšenicu, raž, ječam, zob, kukuruz, grašak, mahune, zelje…

Iz Srbije uvozimo stočnu hranu i stoku (naročito o Bajramu), krmno bilje, sjemena za sjetvu, gnojivo, sadnice…

Nema fabričice sokova u Srbiji čije proizvode ne uvozimo.

Nema mljekare, keksare, čipsare i raznih drugih pogona prehrambene industrije čije proizvode ne kupujemo i – ne jedemo. Ah, da, tu je i uljara.

Iz Srbije uvozimo rusko gorivo i kineske igračke.

Znamo i ne znamo

Iz te zemlje, u kojoj obitava najviše mržnje prema drugima po glavi stanovnika, mnogi naši preci su (i  to svih nacionalnosti) pobjegli ili protjerani. Nema grada u Bosni u kojem ne živi neka porodica s korijenima iz Užica, Beograda, Valjeva i drugih mjesta.

S druge strane, Srbija nam stoljećima prebacuje sve svoje draže, karadžiće, mladiće i ine zlotvore koje je u svojim ideološkim njedrima uzgojila.

To je ista Srbija koja je sve poduzela da u Den Haagu ostane nekažnjena (pa čak i prokazana zlikovačka baraba Šešelj), a da se sva krivica zločina planetarnih razmjera prebaci na “braću” s ove strane Drine.

Ona se danas “brine” za Srbe ovdje,  a nakon što je svaki nezahrđali šaraf odvrnula i odnijela sebi u pljačkaškom pohodu 1992-1995.

I danas odnosi: od talentirane djece seljaka, preko električne energije, telefonskih impulsa…

I – nikom ništa!

Mi to sve i znamo i ne znamo.

Mi začas zaboravimo i Užice, i Valjevo, i Beograd i sva druga mjesta iz kojih su naši djedovi protjerani. I nastavimo da živimo u Bosni, mirno, nadajući se da smo našli mir, da neće današnji unuci onih Srba iz Srbije doći da i nas potjeraju.

Pa u utakmici njihove reprezentacije navijamo za njih, komšijski, i radujemo se kada osvoje neko mjesto.

Začas se naviknemo na – spomenik Draži u centru nekog našeg prelijepog grada, na postrojavanja i defilee četnika.

Začas zaboravimo i naivno živimo s uvjerenjem da je vuk otišao negdje u planinu, a da se Aska može rahat zatvoriti u rođeni tor u koji on neće više dolaziti po nju.

Začas zaboravimo “nestašluke iz mladosti” malog vuka i pustimo, domaćinski, da u cipelama uniđe u najvažniju nam džamiju; pa mu i cvijet Srebrenice zadijemo za rever, u naivnom uvjerenju da je promijenio ćud zajedno s nestašlucima i da mu je spika makar malo skrenula s poznate Ćosićeve teze o njima kao velikim lažovima.

Ali – oni neće da nas se okane, da nas puste tom našem željenom miru (koji je njima i potrebniji nego nama). Neće pa neće. I dalje nas bihuzure.

Dokle više? I za koju cijenu?

(6)



This post has been seen 519 times.

SRBIJA, NAŠ KOMŠIJA: Njihov Vučić i naša Aska…

| Bosna i Hercegovina, Slider |
About The Author
-