Sve su priče o Radovanu ispričane, osim naše – nas koji ga se jedva sjećamo, a nikad nam neće dati da ga zaboravimo!

Mi smo na pravoj mjeri ‘istorijske’ distance. Mi još možemo da priznamo da smo krivi ili da odbacimo svaku odgovornost, da proglasimo Karadžića herojem, ili da ga se odreknemo.

Sve su priče o Radovanu ispričane, osim one naše, nas koji se Radovana jedva sjećamo, a nikad nam neće dati da ga zaboravimo. Ova počinje u ljeto 2008. u jednoj kafani u Banjaluci u kojoj je kolektivni misaoni tok nebrojeno puta doveo do rasprave o tome ko smo mi Srbi i šta hoćemo. Poslije „još samo ove” kretalo se na koncert Damira Urbana na Kastelu. Banjaluka je već odavno bila grad koji se „vratio u normalu” i u koji su dolazili, među ostalim, hrvatski izvođači.
Svratili smo po jakne na televiziju. Ušla sam u režiju da pozdravim dežurnu ekipu. Režiser me je upitao šta da stavi u „krol”. Rekoh odlučno i skoro kao da izdajem naredbu: „Ne treba krol. Nije to nikakvo posebno nevrijeme da ljude upozoravamo u krolu.” Vani je pljuštala kiša. Nije bila baš elementarna nepogoda za vanredne vijesti, ali je svakako bilo upitno da li se ta svirka na Kastelu uopšte dešava.
„Karadžić je uhapšen”, odsjekao mi je režiser kao da me trijezni tonom. „Jeste, jeste.” Drugo „jeste” izgovorila sam u master sobi s jaknom na ramenu i nadom da Urban i dalje pjeva, „doviđenja” negdje pred liftom i u kratkoj dilemi, ali lift nije ni stigao dok sam se vratila u režiju. Ostavila sam jaknu. Nisam ni pitala je li istina – ta vrsta istine lako se prepozna. Svi smo ostavili jakne. Imali smo osjećaj da se dešava nešto krupno i važno i da je to bio istorijski trenutak čiji djelić želimo da budemo. Djelimično smo bili u pravu: bio je to za Srbe, nažalost, jedan od najvažnijih istorijskih trenutaka u našim životima, a s vremenom će mnogi početi da se pitaju je li bilo potrebe da s Radovanom Karadžićem imaju makar toliko veze da su samo izvještavali o njegovom hapšenju.

 

Negdje između euforije vanrednih vijesti i te „haške nepravde” gnijezdio se osjećaj da priča o Radovanu Karadžiću u mom, i životima moje generacije tek počinje i da se dok živimo neće završiti

Pola sata kasnije sva svjetla u zgradi bila su uključena, konobar iz druge smjene vratio se da kuha kafe, cijela informativna redakcija bila je ili u desku ili na terenu, sve montaže su bile popunjene. Bili su to oni momenti zbog kojih biraš da budeš dio TV ekipe dok si mlad. Bio je to i momenat u kojem su, uglavnom ljudi iz tehnike, psovali Hag i brojali presuđene godine Srbima. Negdje između euforije vanrednih vijesti i te „haške nepravde” gnijezdio se osjećaj da priča o Radovanu Karadžiću u mom, i životima moje generacije tek počinje i da se dok živimo neće završiti. Znali smo u tom momentu sve o Radovanu Karadžiću: njegove studentske dane, psihijatrijsku praksu, pjesništvo. Znali smo za Srebrenicu, i za nepravdu. Optužnicu smo znali napamet. A ništa o Radovanu Karadžiću nismo znali.
Prvo je stigla reakcija Ričarda Holbruka: „Ovo je istorijski događaj. Postojala su tri zaista zla čovjeka na Balkanu: Milošević, koji je otišao u Hag i umro u zatvoru, Karadžić i Mladić. Od njih trojice, osjećao sam da je Karadžić daleko najgori, jer je on bio intelektualni arhitekta koncepta etničkog čišćenja i on je zaista vjerovao u rasnu mržnju. Pored toga, on je bio obrazovan čovjek, psihijatar koji je pohađao Kolumbiju, pjesnik, učenjak. Tu je u pitanju intelektualni pogled na svijet u kojem je legitimno ubijanje ljudi zbog njihove vjere.”
Pojava dr Dragana Davida Dabića, gospodina s adrese Jurija Gagarina u Beogradu, koji je liječio ljude alternativnom medicinom, pisao o „zdravom životu” i predavao o tihovanju, bila je poslastica za regionalnu i svjetsku štampu. Nije bilo bolje, povoljnije i potentnije vijesti za Srbiju od hapšenja sijedog starca u gradskom prevozu na liniji Novi Beograd – Batajnica.
Temperatura je zadržana i kad se DDD obrijao, ošišao i pojavio u sudnici da se ne izjasni po optužnici i, naravno, još oko tog sporazuma s Holbrukom. Znali smo mi balavi sprinteri za istinom i za sporazum s Holbrukom, na koji se ubrzo pozvao Karadžić, a za koji nam je, demantujući ga, Holbruk u julu 2008. samo razgorio maštu:
„Ovo je stara tvrdnja koja je sad ponovo aktuelizovana. On je jedan od najvećih masovnih ubica na svijetu i sad ovo izvlači kao argument svoje odbrane. To je izmišljena priča. Niko u to ne treba da povjeruje. Otišao sam u Beograd u junu 1996. godine da pregovaram s Miloševićem i dvojicom Karadžićevih ljudi kako bi Karadžić odmah dao ostavku na mjesto predsjednika srpskog dijela Bosne i lidera stranke, te nestao iz javnog života. Nerado je potpisao taj sporazum a da nikad nije došao na pregovore, ali kako bi se zaštitio, izmislio je ovu priču.”

 

Znali smo za Srebrenicu, i za nepravdu. Optužnicu smo znali napamet. A ništa o Radovanu Karadžiću nismo znali

Holbruk je tačno 12 godina ranije poslat na Balkan da Radovana Karadžića skloni iz politike i javnosti. Razgovarao je s Miloševićem, Milutinovićem, Aleksom Buhom i Momčilom Krajišnikom i – obavio posao.
„Od ovog jutra, Karadžić više nije predsjednik Republike Srpske. On se odrekao tog položaja i svih ovlaštenja koja iz njega proističu. GospođaPlavšić je privremeni vršilac dužnosti predsjednika i ostaće na tom položaju do izbora novog predsjednika. Tim sporazumom Karadžić se takođe trajno povukao iz politike i obavezao se da se neće pojavljivati u javnosti, na radiju, televiziji ili u drugim medijima, ni učestvovati na izborima. Znao je da potpisuje kraj svoje političke karijere”, obavijestio je Holbruk novinare 19. jula 1996. godine.
Nas koji smo već snimali na „di-vi” kasete obavijestile su arhive, ali smo bili ubijeđeni da je Ričard Holbruk obećao Radovanu Karadžiću da neće završiti u Hagu ako se povuče s funkcija i prestane da se pojavljuje u javnosti. Pitali smo se, s druge strane, kako je Karadžić uopšte mogao povjerovati tipu kao što je Holbruk. Najvažnije od svega, konstatovali smo da, sve i da Karadžić, kao što je kasnije i dokazivao u procesu, dokaže da je sporazum postojao van svake razumne sumnje, koga uopšte briga za takav sporazum.
Potvrda je stigla godinu kasnije. Radovan Karadžić u maju 2009. podnio je 150 stranica dokaza i svjedočenja i zahtijevao povlačenje svih optužbi protiv njega pozivajući se na sporazum s Holbrukom zaključen u Beogradu 18. i 19. jula, kojim je Karadžiću, kako je tvrdio, data garancija Sjedinjenih Država da neće biti krivično gonjen u Hagu ako se povuče i ne bude ometao primjenu Dejtonskog sporazuma. Sve nade o osporavanju nadležnosti Tribunala zbog sporazuma s Holbrukom sahranjene su u oktobru 2009. godine, kada je odbijen Karadžićev zahtjev i počeo najveći i najvažniji proces Haškog tribunala od osnivanja suda.

 

Skoro da nam je promaklo da su iz optužnice izbačene optužbe za genocid u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku. Promaklo bi nam sasvim sigurno da muslimani nisu reagovali tako otrovno i razočarano

Optužnica je Karadžića teretila za progone, istrebljivanje, ubistva, deportacije, nehumano postupanje, teror, napade na civile, uzimanje talaca, a sve to u četiri odvojena zločinačka poduhvata: progon Hrvata i muslimana po cijeloj BiH, Sarajevo, uzimanje posmatrača UN za taoce i – genocid u Srebrenici. Skoro da nam je promaklo da su iz optužnice izbačene optužbe za genocid u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku. Promaklo bi nam sasvim sigurno da muslimani nisu reagovali tako otrovno i razočarano.
Da su nas same sve to pitali, mi samo što ne bismo rekli: „Mogli ste i to da ubacite, kad ste sve ostalo već natrpali u tu optužnicu”. Tako smo do danas ostali nesvjesni koliko je nedokazan (i nepresuđen) genocid u ovih sedam opština važan i koliko je važna borba da on nikad ne bude presuđen. Jednako nesvjesni, nezainteresovani, okovani pesimizmom i ubijeđeni u uzaludnost svega toga što je Karadžić radio u sudnici, prestali smo da pratimo suđenje. Javljali smo i izvještavali o tome kad bi bilo nešto smiješno ili kad ne bismo imali šta drugo. Propustili smo kad su dokazi i svjedoci rastavljali mit o Markalama na paramparčad, sve druge uglove granatiranja Sarajeva, novo brojanje za Srebrenicu, podatke o logorima za Srbe. Neke od tih priča propustili bismo i da smo bili zainteresovani: na fer i otvorenom suđenju Radovanu Karadžiću povremeno su se spuštale zavjese.
Branislav Dukić, predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske na hašku stolicu za svjedoke sjeo je prije dvije godine na poziv odbrane Radovana Karadžića. Otišao je u Hag, kako kaže, da dokaže istinu o stradanju srpskog naroda u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji. Karadžiću i njegovoj odbrani u pripremnom je razgovoru predočio dokumentaciju koja dokazuje 21 logor za Srbe u Sloveniji, 222 u Hrvatskoj i 536 logora za Srbe u BiH. Poslije razgovora s Karadžićem pozvalo ga je Tužilaštvo.
„Tražili su da ja ne iznosim podatke po pitanju logora, nego da iznosim samo podatke o onom što sam ja preživio, jer sam prošao kroz četiri logora u Sarajevu, među kojim i Viktor Bubanj”, priča Dukić koji je priču o logorima za Srbe ipak otvorio u sudnici. Tužilaštvo nije htjelo da prihvati dokumentaciju i insistirali su samo na ličnom svjedočenju.

 

Radovan Karadžić u međuvremenu nam je nestao s radara. Složili smo se sa svijetom i sa Tribunalom i sa starijim od nas da je to važna presuda, ali smo propustili da razumijemo da je proces bio važniji za nas

„U tom trenutku gospodin Karadžić nije znao šta se dešava, a tada, kad počne suđenje, oni odmah prekinu razgovor, spuste se zavjese i nema tada snimanja bilo kakvih novinara. Tada u sudnici samo ostanemo sudije i mi sami. On je strahovito bio iznenađen tim informacijama i počeo je jednostavno da demonstrira i da klati mikrofon. Oni su mu tada isključili i kamere i mikrofone. Vidio sam da je bio strahovito ljut što nisu to dozvolili. Tu je bila još jedna žena, takođe iz Sarajeva. Ni njoj nije bilo dozvoljeno da govori zato što je ona bila čak i član SDS-a i silovana”, rekao je Dukić.
Spuštanje zavjese u sudnici nije bila rijetka pojava, kao ni potpuno odbijanje dokaznog materijala koji, zbog intervencije Tužilaštva, nikad nije predočen sudskom vijeću. Imali smo te informacije. Imali smo i kako i gdje da tražimo te dokumente, i kako i gdje da ih objavimo. Ali to nije bilo na zadatom dnevnom redu – mi smo se bavili svakodnevnim problemima građana i tobožnjom ugroženošću Republike Srpske. Stvarna ugroženost stalno nam je ispadala iz kadra.
Proces protiv Radovana Karadžića krenuo je „ludo i brzo” i do te mjere privlačno da bi se moglo upasti u zamku zablude da će se u godinama koje dolaze samo o njemu govoriti. Odmah po neizjašnjavanju i službenoj zabilješci da „nije kriv”, pitao je sudiju Bonomija može li da ga drži za riječ da nije kriv. Ovaj mu je odgovorio: „Vidjećemo u dogledno vrijeme.” U više od sedam doglednih godina saslušano je skoro šest stotina svjedoka i uvršteno 150.000 stranica dokaza, koje je sudsko vijeće razmatralo 18 mjeseci u pripremi najznačajnije presude Haškog tribunala. Radovan Karadžić u međuvremenu nam je nestao s radara. Složili smo se sa svijetom i sa Tribunalom i sa starijim od nas da je to važna presuda, ali smo propustili da razumijemo da je proces bio važniji za nas.
Pjesničko finale tog procesa na površinu je izbacilo dva najbremenitija motiva za srpsku budućnost, prije svega na području BiH: tvrdnju haškog tužioca da je Radovan Karadžić „čovjek koji je lažno tvrdio da optužnica protiv njega kriminalizira sve Srbe i time voljno okaljao reputaciju srpskog naroda kako bi se sakrio iza njih” i Karadžićevo pitanje kako bi izgledao rat da, „ne daj bože”, srpsko rukovodstvo u BiH nije bilo sastavljeno od humanista, pisaca, ljekara, advokata i profesora univerziteta.

 

Karadžić se, priča Vitomir Popović, jedan od osnivača SDS-a, nije mnogo miješao u rad Vlade i nije nametao rješenja. Insistirao je, kako kaže, samo na tome da sve bude zakonito…

Momčilo Krajišnik, dio najužeg srpskog ratnog rukovodstva, nakon što je zbog ratnih zločina proveo trinaest i po godina u zatvoru, izrazio je nadu da bi na „fajrontu” u Tribunalu moglo da se popije još jedno piće i prođe bez „flaše u glavu”. „Ja sam sa predsjednikom Karadžićem sve vrijeme bio, bili smo u najužem rukovodstvu i znam da nije kriv. Ja bih mogao, naš narod kaže, staviti ruku na peć i reći da nije kriv. Nikada nije zagovarao zločin, nikad nije naredio”, rekao je Krajišnik u intervjuu za Nedeljnik u maju prošle godine.
Karadžić se, priča Vitomir Popović, jedan od osnivača SDS-a, nije mnogo miješao u rad Vlade i nije nametao rješenja. Insistirao je, kako kaže, samo na tome da sve bude zakonito i da se poštuju međunarodni standardi i pravo. Popović se sjeća da su bili svjesni da je cijeli svijet protiv njih.
„Naš je cilj tada bio ne samo da se dođe do stvaranja Republike Srpske nego i da se ona izgrađuje. Radovan je jako insistirao na tome da se Republika Srpska gradi kao moderna država, kao država koja će biti po uzoru na mnoge druge države koje postoje u svijetu i da ona bude u pravom smislu garant prava, da ispunjava sve svoje obaveze i prema vani i prema unutra. Bio je svjestan, dakle, ukupne situacije u kojoj se našao srpski narod posle vezanja zastave između Hrvatske demokratske zajednice i Stranke demokratske akcije i ovdje u Banjaluci i u drugim mjestima. I on se jako zalagao za to da sve to što radimo ima obilježje države i da se ponašamo kao država, a ne kao nekakav pobunjenički pokret”, priča Popović.
„Put do pakla popločan je dobrim namjerama”, ovako počinje razgovor o, kako izgovara, plemenitom, pametnom, humanom, genijalnom i, kako je prećutao, naivnom Radovanu Karadžiću s Dobrivojem Vidićem, još jednim od osnivača Srpske demokratske stranke. Dobro se sjeća 1990. godine. SDS je, kaže Dobrivoje Vidić, formiran da se sačuva Jugoslavija. Radovan Karadžić samo je upao u zamku.
„On je došao vještački, pomognut iz Srbije, od socijalista, onih ljevičara, koji su stil Jugoslavije, koji su stil čovjeka koji neće biti nacionalista, ali je on u poziciji da ne bude nacionalista postepeno upadao u tu matricu zla. Oni su morali da upadnu, oni su morali da budu ovo što su. Zašto? Pa zato što nikada nisu naučili lekciju o Draži Mihailoviću. Niko. Za mene je to posljednji Jugosloven. Draža je iskreni, posljednji Jugosloven na ovim prostorima. I sve drugo je manipulacija. Oni su lično bili svi, i Radovan i svi, nijednog momenta nisu htjeli ni željeli da budu nacionalisti. Bili su svjesni da se stvaraju neke države u kojima će jedna etnička grupa biti lišena nacionalnih vrijednosti jer je sve bilo društveno”, priča Dobrivoje Vidić.

 

Draža je iskreni, posljednji Jugosloven na ovim prostorima. I sve drugo je manipulacija. Oni su lično bili svi, i Radovan i svi, nijednog momenta nisu htjeli ni željeli da budu nacionalisti

Radovana Karadžića prvi je put upozorio da će završiti u Hagu još 1993. godine. „Uvek sam mu govorio da je nasamaren, da će zbog tih što sluša završiti u Haškom tribunalu. Prvi put sam mu to rekao kad je izašao i rekao da je on naredio da se ‘plavi šljemovi’ zavežu za bandere. Ja sam mu rekao da je to kazna 10 godina samo za to i da istog momenta da ostavku. Rekao sam da oni ne trebaju istragu i da je njegova izjava dovoljna kao tvrdnja. Drugo, posebno sam mu zamjerio metod i način i upornost da se stvori srpska republika kao etnička republika, iako to u praksi nije postojalo”, rekao je Vidić.
Najmučniji dio rata bili su pokušaji borbe protiv propagande u kojoj se Karadžić očigledno nije snašao.
„Mi smo znali da su to veliki falsifikati. Mi smo znali da je to muslimansko-hrvatska propaganda i da je Si-En-En nasjeo na tu propagandu, i svi smo bili šokirani kako se određeni događaji sa terena pakuju u svijetu. Onda je Radovan Karadžić rekao: ‘Evo, napokon sam dobio dozvolu da četiri sata govorim za Si-En-En.’ On je očigledno bio ubijeđen da će da riješi taj problem medijske satanizacije koja je bila na sceni, očigledno. Ja sam znao u kakav su pogrešan vagon ušli i tad sam mu rekao: ‘Vi kada progovorite i kada to kažete u najboljoj namjeri, mi ćemo za kratko vrijeme dobiti bombe po glavi. On je iskoristio četiri sata na Si-En-Enu i tako smo poslije mjesec dana dobili geometrijsku progresiju protiv nas. Tad se sav svijet urotio protiv nas, posebno Amerika”, ispričao je Vidić trenutak u kojem su Srbi gubili status „zaraćene strane” i postajali agresori.
Baš kao i najbolje namjere srpskog rukovodstva, cijeli svijet je vidio i dokaze protiv Karadžića – mnogo prije nego što je proces u Hagu počeo. Karadžić je i tokom procesa nastavio da se bori protiv propagande, ali tu borbu i danas gubi. „Hteli su i uspeli su da zadrže Sarajevo maksimalno militarizovano, sa pedeset do osamdeset hiljada vojnika unutra, sa tri divizije – jedna u gradu i dve oko grada i uspeli su da pokvare svako primirje i da naprave incidente kojim su hranili medije, a u isto vreme su ocrnjivali Srbe i održavali nadu muslimanskog rukovodstva da će neko iz sveta ući u rat na njihovoj strani protiv Srba. Incidenti u Sarajevu, masovna ubistva, masovna stradanja ljudi, žena, dece, red za hleb, red za vodu i posebno Markale 1 i 2, pa to je besramno. To je besramna propaganda i trikovi koji su dali rezultat koji su oni želeli tokom rata, ali je još neverovatnije da se to pojavljuje pred sudom, da sud overi to kao stvarne događaje”, govorio je Karadžić na suđenju.

 

Posebno sam mu zamjerio metod i način i upornost da se stvori srpska republika kao etnička republika, iako to u praksi nije postojalo”, rekao je Vidić

Cijeli proces protiv Karadžića, slično kao i cijeli rat, bio je vrlo televizičan, dramatičan, s mnogo „mesa”. Ko je htio da se napije s izvora krvave balkanske epike, suđenje Karadžiću je bilo pravo mjesto: logoraši i oni što su izbjegli streljanje što se ničeg nisu mogli sjetiti osim stotina imena mrtvih koja su bez lapsusa i pauze nabrajali, mutne fotografije leševa na kojim se vidjelo sve osim žrtava i konteksta, surovost i svirepost, žene, majke koje su Karadžića zapitkivale može li da spava i kako može, i na kraju tužilac Alen Tiger koji je u završnoj riječi u zanosu besjedio priču za kamere:
„Došao je trenutak da se Karadžić suoči sa odgovornošću za ta djela. Neiskrenost njegovog izraza žaljenja i citiram ‘moralne odgovornosti’ za patnje koje je nametnuo svojim žrtvama razotkrivena je njegovom revizionističkom odbranom koja je orkestrirana prije mnogo godina podmuklim tvrdnjama koje su utrljavanje soli u rane svake pojedinačne žrtve od kojih su mnoge patile i pate do danas bez svojih voljenih u stalnom fizičkom i emotivnom bolu, sve pokušavajući s različitim uspjehom da se suoče s noćnim morama prošlosti svakog dana. Časni sude, pravda za sve ove žrtve zahtijeva ništa manje od doživotne kazne zatvora.”
Haški tribunal u februaru 2014. usvojio je Karadžićev zahtjev da se sporazum s Holbrukom uzme u obzir kao olakšavajuća okolnost prilikom izricanja presude. Značaj takve odluke odmah smo pogrešno razumjeli kao priznanje Haga da je sporazum postojao. Čak i da je Hag to priznao, postojanje sporazuma baš onakvog kako ga je objasnio Karadžić dokazuje da je Ričard Holbruk bio prevrtljivi američki diplomata koji je izigrao srpskog lidera (što smo odavno već znali) – nikako i to da je Karadžić nevin.
Karadžić se u procesu branio sam, što nas je bacalo u romantičan trans u kojem smo vidjeli samo okvir haške sudnice i u njenoj optuženičkoj klupi usamljenog lidera Srba protiv kojeg se urotio cijeli svijet. Šira slika bila je malo drugačija. U njen okvir do kraja procesa stalo je više od trideset advokata i pravnih savjetnika. Cijela je to lista svjetskih imena koji su Karadžićev slučaj smjestili na mapu najvažnijih procesa početka 21. vijeka, ponekad i po nekim drugačijim kriterijumima od fokusa na „neke od najvećih zločina od Drugog svjetskog rata”. Niko od njih nije bio nevidljiv. Štaviše,Pitera Robinsona i Gorana Petronijevića nismo mogli ne primijetiti, makar po frizurama. Druge smo prepoznali kao svjetlo zdravog razuma u tom okrutnom nepravednom svijetu. Oni su nam pokazivali zašto je međunarodno pravo važno, kakve sve to veze ima, odnosno nema s pravdom.

 

Mi, djeca zabluda o kolektivnom identitetu i površnog razumijevanja svijeta i stvarnih zavjera, pljesnuli smo dlanovima i pomislili: „Tačno! Svaka čast. Upravo tako. Evo nekog ko razumije!

„Svi koji imaju ikakve veze s krivičnim pravom znaju da je pretpostavka nevinosti iluzija – optuženi uvijek počinju suđenje s porotom i/ili sudijama koji sumnjaju, ako ne i zaista vjeruju, da su krivi. Posebno je to slučaj kada se optuženi terete za ozbiljne međunarodne zločine kao što je genocid”, napisao je Kevin Džon Heler na svom blogu u decembru 2008. godine. Bilo je to objašnjenje, ako ne i pravdanje američkog advokata svjetskoj pravnoj i drugoj javnosti zato što je pristao da brani Radovana Karadžića.
Mi, djeca zabluda o kolektivnom identitetu i površnog razumijevanja svijeta i stvarnih zavjera, pljesnuli smo dlanovima i pomislili: „Tačno! Svaka čast. Upravo tako. Evo nekog ko razumije.” Nismo imali pojma da to, u stvari, razumije cijeli svijet i da su zamku za Radovana (i sve druge) mnogi vidjeli prije nas, neki od njih čak skoro svjesno u nju upali.
Ipak, bilo je u Helerovom nabrajanju opravdanja za odbranu Karadžića nešto suštinski važno – Karadžić i njegov tim ostavljali su neku građu koja je bila uglavnom javna i uglavnom ostaje dostupna.
„U svjetlu fijaska s Miloševićem i sadašnjeg fijaska sa Šešeljom, snažno vjerujem da će ostavština Međunarodnog suda pravde za zločine u bivšoj Jugoslaviji u velikoj mjeri biti određena na način na koji buduće generacije budu posmatrale suđenje Karadžiću. S istorijskog stajališta, zaista nije važno da li će presuda biti osuđujuća, djelimično osuđujuća ili oslobađajuća. Kakva god da bude, važno je da buduće generacije mogu biti sigurne da je presuda proizašla iz procesa koji je bio otvoren, transparentan i korektan, iznad svega”, napisao je, između ostalog, Heler.
Predznak presude je važan, ali je za generaciju koja dijeli srpski kolektivitet na one koje su ratovali i one koji nemaju dodirnih tačaka s ratom daleko važnije sve ono što je prikazano, pokazano, dokazano, upotrijebljeno ili zloupotrijebljeno na suđenju Radovanu Karadžiću. Upravo mi, djeca rata, oni što su proživjeli i preživjeli rat, a bili suviše mali da ratuju i da rat razumiju, mi koji Karadžića nismo poznavali i koji o njemu zapravo ništa nismo znali, najvažniji smo resurs za odbranu istine o prošlosti i za izgradnju budućnosti kakvu želimo kao narod, ne kakvu neko drugi za nas želi.

 

Mi smo na pravoj mjeri „istorijske” distance. Mi još možemo da priznamo da smo krivi ili da odbacimo svaku odgovornost, da proglasimo Karadžića herojem, ili da ga se odreknemo

Oni prije nas, odrasli ljudi otrovani, potrošeni, zaluđeni, umorni, razočarani i od snova razoružani oružjem, nemaštinom, inflacijom, bježanjem, silovanjem, ubistvima, uvijek će misliti da je Radovan Karadžić bio heroj, vizionar, najzaslužniji lik istorije Republike Srpske, ili će misliti da nas je Radovan Karadžić sve prodao.
Neki poslije nas toliko će mu biti daleko da se sami neće pitati ni ko je bio Karadžić, ni za šta mu je suđeno. Oni neće mnogo osjetiti, ali ne znači da neće nositi teret kolektivne krivice.
Mi smo na pravoj mjeri „istorijske” distance. Mi još možemo da priznamo da smo krivi ili da odbacimo svaku odgovornost, da proglasimo Karadžića herojem, ili da ga se odreknemo. Mi još možemo da mu kažemo hvala što je napravio Republiku Srpsku, ili da ga ne volimo jer je možda ipak trebalo da nam napravi državu. A mi još ne znamo šta od toga treba da napravimo.
„Ono što nije palo u Hagu, pašće istorijski”, ponovio mi je jedan Karadžićev advokat uoči presude. Nije bio trenutak, a ne bi bilo ni pristojno da ga ja podsjećam da to ne bi bio prvi ispit iz istorije koji smo pali.

(1)



This post has been seen 187 times.

Sve su priče o Radovanu ispričane, osim naše – nas koji ga se jedva sjećamo, a nikad nam neće dati da ga zaboravimo!

| Bosna i Hercegovina, Slider |
About The Author
-