Zašto su bivše zemlje Istočnog bloka danas uspješne i stabilne članice EU, a BiH tamni vilajet?!?

Pripadnici generacija koje se sjećaju Tita nerijetko će vam s nostalgijom pričati o vremenima kada smo za Čehe, Slovake ili Poljake bili ‘Zapad’, ismijavajući se i danas primjerice s njihovim jajima koja bi, brižljivo obmotana spužvom i naslagana na zadnjem sjedištu njihovih lada i trabanta, sa sobom dovlačili čak iz matične domovine prilikom dolaska na ljetovanje na jugolovensko more.

 

 

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (Tekst je objavljen u februarskom broju poslovnog magazina PRIZMA)

 

Ima u tom smijehu i zluradosti i nadmenog nipodaštavanja ljudi kojima je nekoć, ne njihovom voljom, nametnut komunističkim režim koji je do kraja unizio njihovo ljudsko dostojanstvo, ali i euforičnog i nostalgičnog zahvaljivanja Bogu, te Titu, što smo živjeli u zemlji “naprednog samoupravnog socijalizma” koji nam je, ipak, omogućavao mnogo bolji životni standard doli stanovnicima zemalja zastrtih “Željezne zavjesom”.

 

Ipak, gotovo 27 godina nakon rušenja te „Željezne zavjese“ situacija je, i to najboljem slučaju, potpuno obrnuta. Sve zemlje koje su nekoć spadale u tzv. „Istočni blok“, a koje su se nakon epohalnih promjena okrenule ka Zapadu, danas su stabilne i prilično prosperitetne države sa solidnim standardom. BiH, s druge strane, tavori na evropskom dnu, u društvu država poput Moldavije ili Ukrajine.

 

Nominalni BDP po glavi stanovnika u BiH danas iznosi bijednih 4,030 dolara godišnje. Poređenja radi, Jugoslavija je 1991. godine, posljednje godine svog postojanja u kojoj se sve urušavalo, imala nominalni BDP u iznosu od 5,040 dolara po glavi stanovnika. Prema tome, nećemo pogriješiti ako kažemo da je BiH danas u prilično goroj ekonomskoj situaciji nego prije 25 godina, a u odnosu na druge bivše socijalisitčke zemlje užasno zaostaje.

 

ekonomija-istocne-evrope

 

Slovačka, koja je startovala s gore pozicije nego BiH,  primjerice je u istom vremenskom periodu dosegla BDP od 16.000 dolara. Slovačka je isprva pala u tranzicijsku krizu i deset godina stagnirala jer im je vladao Vladimir Mečiar, lider nacionalističkog HZDS-a, “prvi predsjednik” i “otac nacije”, jedan limitirani autokrat, čija stranka danas ne prelazi prag, jer je široka koalicija sastavljena od liberalnih i socijaldemokratskih stranaka koja ga je naslijedila bila izuzetno uspješna, provela beskompromisne reforme i kroz dva mandata fantastično podigla proizvodnju, do nivoa da je Slovačka danas država koja proizvodi najviše automobila po glavi stanovnika u čitavom svijetu.To je sjajna priča o tranzicijskom uspjehu jedne male, objektivno beznačajne evropske države s oko pet miliona veoma radišnih stanovnika.

 

Ipak, gotovo 27 godina nakon rušenja te „Željezne zavjese“ situacija je, i to najboljem slučaju, potpuno obrnuta. Sve zemlje koje su nekoć spadale u tzv. „Istočni blok“, a koje su se nakon epohalnih promjena okrenule ka Zapadu, danas su stabilne i prilično prosperitetne države sa solidnim standardom. BiH, s druge strane, tavori na evropskom dnu, u društvu država poput Moldavije ili Ukrajine

 

 

Korak dalje otišli su njihovi bivši sugrađani Česi, koji za razliku od Slovaka nisu gubili desetljeće. Odmah po skidanju komunističkog jarma, Češka je pod vodstvom dva Vaclava, Havela i Klausa, od kojih je prvi bio predsjednik, a potonji premijer, krenula u proces brzih i sveobuhvatnih reformi gdje se iz jedne od najrigidnijih planskih socijalističkih država, u kojima su čak i mali obrti bili u vlasništvu države, transformisala u uspješnu tržišnu demokratiju. Relativno uspješna privatizcija, dobar geografski položaj, uz  povoljan poreski sistem i kvalitetan zakonski okvir, u ovu zemlju su u proteklim godinama privukli brojne strane investicije, među kojima rijetko koja od vodećih svjetskih korporacija nedostaje.

 

Također, tranziciju je uveliko olakšala i činjenica da je Češka imala tradiciju demokratije i liberalnih vrijednosti iz doba Masarikove prve republike koja je još uvijek živjela u sjećanju starijih generacija i, posredno, u svijesti značajnog dijela naroda koji je nije doživio. Sve ovo dovelo je do toga da Češka danas ima BDP po glavi stanovnika od 17,300 dolara, prosječna plata je 900 eura, a u Pragu duplo veća od toga (uporedite to s nešto više od 800 KM u BiH), dok je s prosječnim rastom od 4,3% Češka prošle godine bilježila najbrži rast u Evropskoj uniji.

 

No, dobro, reći ćete, BiH nema ni tako moćne evropske susjede, ni političku stabilnost, a ni demokratsku tradiciju kakvu imaju  Slovačka, a naročito Češka, te, što je najvažnije, one nisu prošle kroz tako užasan rat i sve destruktivne posljedice koje je ostavio za sobom.

 

automobilska-industrija-u-slovackoj

 

 

Baltički tigar

Iako se sa štetom koju je BiH pretrpjela zasigurno nijedna evropska država ne može mjeriti, postoji jedna zemlja koja je u proces tranzicije,  krenula s potpuno urušenim društvom. Riječ je o Estoniji.

 

Također bez ozbiljnije demokratske tradicije i izgrađenih institucija, estonska nezavisnost uspostavljena je prvi put tek nakon Prvog svjetskog rata, da bi zemlja već 1940. bila pregažena tenkovima Sovjetskog Saveza, u čijem je sastavu ostala sve do 1991.

 

Prvi postkomunistički premijer Estonije i čovjek koji je vjerovatno najzaslužniji za ovakav napredak, Mart Laar, navodi tri ključne lekcije koje je trebalo naučiti na iskustvima drugih tranzicionih zemalja: vladavina prava i donošenje novih i modernih ustava kao ključni preduslov provođenja ekonomskih reformi; spremnost da se u bolnom procesu tranzicije istraje u provođenju reformi bez obzira na sve poteškoće; te kao treću i najvažniju lekciju – nužnost postojanja spremnosti ljudi da se promijene u svojim pogledima na svijet, te da nakon socijalističke ere, kada im je država pronalazila posao i rješavala probleme, preuzmu odgovornost za svoje odluke i počnu djelovati u svoje ime

 

 

Smrt SSSR-a za ovu baltičku zemlju je ujedno značio i potpuni kolaps. Inflacija je bila 1000%, cijene goriva su skočile 10000% za samo godinu dana, radnje i budžet su bili prazni, a ljudi su satima stajali u redu za hranu.

 

Prvi postkomunistički premijer Estonije i čovjek koji je vjerovatno najzaslužniji za ovakav napredak, Mart Laar, navodi tri ključne lekcije koje je trebalo naučiti na iskustvima drugih tranzicionih zemalja: vladavina prava i donošenje novih i modernih ustava kao ključni preduslov provođenja ekonomskih reformi; spremnost da se u bolnom procesu tranzicije istraje u provođenju reformi bez obzira na sve poteškoće; te kao treću i najvažniju lekciju – nužnost postojanja spremnosti ljudi da se promijene u svojim pogledima na svijet, te da nakon socijalističke ere, kada im je država pronalazila posao i rješavala probleme, preuzmu odgovornost za svoje odluke i počnu djelovati u svoje ime.

 

Radi, ne čekaj pomoć…

Imajući u vidu ove lekcije, pod vodstvom Laara podstaknuta je konkurencija ukidanjem carina i pretvaranjem zemlje u slobodnu trgovinsku zonu, dok su istovremeno obustavljene sve subvencije, podrške i ekonomski neopravdani i netržišni krediti domaćim preduzećima. Preduzećima su ostavljene dvije mogućnosti, ili da počnu da posluju rentabilno ili da se ugase. Istovremeno je urađena radikalna reforma poreskog sistema, koja je smanjila poreze i uvela ravnu poresku stopu (tzv. flat-rate poresku stopu).

 

Shvatajući da se dugoročni uspjeh ne može obezbijediti samo rješavanjem aktuelnih problema, već i razmišljanjima o budućnosti, smišljen je slogan “Radi, ne čekaj pomoć” (Trade, not aid). Jednoj nerazvijenoj zemlji, kakva je Estonija bila, pošiljke zastarjelih tehnologija u vidu pomoći bi obezbijedile sigurno mjesto među zemljama trećeg svijeta. Kao rezultat tog shvatanja da nije dobro previše se oslanjati na stranu pomoć, Estonija je napravila skok ka savremenim tehnologijama, i danas je zemlja sa prosječno najviše korisnika interneta u Evropi, zemlja u kojoj je elektronska vlada (e-government) realnost, zemlja čijih 44% izvoza čini elektronika. Zahvaljujući golemim ulaganjima u napredne tehnologije 90-ih godina, bilo je moguće da dvijehiljaditih u Estoniji nastane komunikacijski program Skype koji je prije pet godina prodan Microsoftu za enormnih 8,5 milijardi dolara.

 

skype

 

Temelj, koje je postavila vlada Marta Lara bili su tako čvrsti i dobro postavljeni da ih njegovi nasljednici, koji možda i nisu bili tako tržišno orijentisani, nisu mogli poremetiti i za to nisu imali razloga. Tržišne reforme su imale svoju cijenu, bilo je nezadovoljnih, posebno iz redova radnika i seljaka, ali su se višestruko isplatile, jer su zemlji obezbjedile odličnu perspektivu u pogledu uklapanja u svjetsku podjelu rada i visoke stope rasta, te je enorman ekonomski rast koji je ova zemlja imala tokom devedesetih nastavljen i u dvijehiljaditim.
Niske poreske stope, i veoma povoljna poslovna klima, učinili su ovu zemlju omiljenom među investitorima. Od 2000. godine do danas, Estonija je bilježila značajan ekonomski rast koji ju je svrstao među tri vodeće zemlje EU po rastu realnog GDP-a, a sve se to odrazilo i na standard građana Estonije, pa je tako nominalni BDP po glavi stanovnika ove zemlje veći nego u slučaju navedenih Češke i Slovačke i iznosi 17.425 dolara!

 

Socijizam minus proizvodnja

I mogli bismo i dalje nabrajati i druge uspješne države nekoć zastrte „željeznom zavjesom“ poput Poljske, Litvanije ili Latvije koje su startale sa istih ili gorih pozicija od BiH, a danas su neuporedivo razvijenije i prosperitetnije države, no suština je zapravo jednostavna – sve ove države poučene gorkim iskustvom i poniženjima komunizma, nakon pada Berlinskog zida bile su odlučne da beskompromisno reformišu svoja društva i u pravom smislu te riječi se priključe evropskom političko-ekonomskom sistemu.

 

U BiH s druge strane,  uništenoj ratom i posebno opterećenoj njegovim naslijeđem, koja je ostala bez gotovo milion stanovnika, podijeljenoj u dva entiteta , permanentno zarobljenoj ratnim traumama, nacionalizmima, kolektivnim frustracijama i tužnom nostalgijom, ekonomija je većini do danas ostala zadnja rupa na svirali kojom se, ako već mora, tek onako usput bavi. U takvom ambijentu napajanim svim vrstama negativne energije koje hrane jedna drugu naprosto se niko nije pojavio sa suvislim konceptom i vizijom ekonomskog napretka, a i da jeste, kao neko ko prodaje neželjenu robu, bi ubrzo bio gurnut na marginu i utišan.

 

663e8e3f628bf514dabfba692a6f93ba-xl

 

Za posljednjih dvadeset godina u Bosni i Hercegovini temeljni i jedini je princip autodestrukcija. Pod različitim izgovorima uništeno je cijelo industrijsko naslijeđe bivše države, tako da je društvo u samoubilačkoj misiji samo sebe prinudilo da starta od nule. Svi su, normalno, uništeni, rastureni, opljačkani, ali, što je najzanimljivije – stradali su u ratu i poraću ne od neprijatelja, nego od lokalne ekipe, odabranih stranačkih tajkuna na sve tri strane i političkih moćnika! Neprijatelj se i nije u tolikoj bavio razaranjem tuđe industrije, pošto je bio zaokupljen uništavanjem vlastite.

 

 No za razliku od bivše države kojom je vladala jedna stranka i gdje je postojala jedna adresa na koju ste kucali, danas je situacija još i gora, jer je tu nekolicina političkih stranaka sa svojim strukturama – svojim direktorima, umjetnicima, budžetlijama i biznismenima – koje drže svoj komad feuda i međusobno se otimaju za resurse. Samo što proizvodnje nema, pa ni previše resursa, pa je otimanje time žešće i srčanije, jer ekonomski sistem funkcioniše po principu socijalizam minus proizvodnja

Ista partiokratska matrica kontrole društva i svih njegovih segmenata po kojoj je vladao Savez komunista, prenesena je i u poratno vrijeme gomilanjem administracije poslušnim stranačkim kadrovima, za šta je dejtonska državna struktura bila savršeno plodno tle, te stvaranjem privatnog sektora tajkunske elite koja je od prvog dana do danas u čvrstom zagrljaju vladajućih političkih garninuta. No za razliku od bivše države kojom je vladala jedna stranka i gdje je postojala jedna adresa na koju ste kucali, danas je situacija još i gora, jer je tu nekolicina političkih stranaka sa svojim strukturama – svojim direktorima, umjetnicima, budžetlijama i biznismenima – koje drže svoj komad feuda i međusobno se otimaju za resurse. Samo što proizvodnje nema, pa ni previše resursa, pa je otimanje time žešće i srčanije, jer ekonomski sistem funkcioniše po principu socijalizam minus proizvodnja.

 

Bosna i Hercegovina je tako od nekada industrijske, danas pretvorena u državu u kojoj su najisplativiji poslovi u državnoj upravi i nevladinom sektoru, dakle sektorima koji počivaju na raspodjeli novca, i koja svoj ekonomski spas pokušava pronaći u turizmu i poljoprivredi. Gradovi su nešto veći nego prije rata, ali manje gradski, ljudi odlaze bilo kamo samo da odu iz te očajne klime, a političari i ne pomišljaju da pokrenu neke vizionarske inicijative, jer upitnog obrazovanja, iznikli iz jugoslovenskih birokratskih ideoloških škola propale ideologije i kaljeni u ratnoj i postdejtonskoj političkoj kaljuži sa svim njenim zloćudnim praksama, to i nisu u stanju, sve i da iskreno žele. A ne žele. Jedina reformska snaga u takvom društvu  ostaje međunarodna zajednica, tačnije zapadne sile, koje će potaknute opasnostima od novih nestabilnosti u Evropi s incijativama poput Reformske agende, uz mnogobrojne prijetnje, zavrtanja ruku i razbijanja interesnih talova pokušati natjerati domaće političare da provedu reforme koje će BiH učiniti iole pristojnijom i funkcionalnijom zemljom. No, opet, otvara se pitanje, koliko nametnute promjene mogu uroditi plodom u društvu dubinski nespremnom za njih?
Gdje sve to vodi? Nigdje, osim zdrave pameti. Nju vodi u bijeli svijet.

 

(18)



This post has been seen 455 times.

Zašto su bivše zemlje Istočnog bloka danas uspješne i stabilne članice EU, a BiH tamni vilajet?!?

| Foto/Video, Slider, Zanimljivosti |
About The Author
-